Jó 30

NOVA VULGATA	Biblija Hrvatski
1 Nunc autem derident me iuniores tempore, quorum non dignabar patres ponere cum canibus gregis mei;	1 »A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.
2 quorum virtus manuum mihi erat pro nihilo, et robur iuvenile perierat totum.	2 Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom?
3 Egestate et fame steriles, qui rodebant in solitudine, serotino tempore fiebant turbo et vastatio;	3 Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina.
4 et mandebant herbas et arborum frutices, et radix iuniperorum erat cibus eorum.	4 Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino.
5 De medio eiciebantur, clamabant contra eos tamquam fures;	5 Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k’o za lopovima.
6 ad ripas habitabant torrentium et in cavernis terrae et petrarum;	6 Živjeli su po strašnim jarugama, po špiljama i u raspuklinama.
7 inter frutices rudebant, sub sentibus se congerebant;	7 Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.
8 filii stultorum et ignobilium et de terra penitus exturbati.	8 Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani.
9 Nunc in eorum canticum versus sum et factus sum eis in proverbium.	9 Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča!
10 Abominantur me et longe fugiunt a me et faciem meam conspuere non verentur.	10 Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut’ mi u lice.
11 Pharetram enim suam aperuit et afflixit me et frenum in os meum immisit.	11 I jer On lûk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.
12 Ad dexteram progenies surrexerunt; pedes meos subverterunt et complanaverunt contra me semitas ruinae.	12 S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.
13 Dissipaverunt itinera mea, insidiati sunt mihi et praevaluerunt, et non fuit qui ferret auxilium.	13 Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,
14 Quasi rupto muro et aperto irruerunt super me et sub ruinis devoluti sunt.	14 prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.
15 Versi sunt contra me in terrores, persequitur quasi ventus principatum meum, et velut nubes pertransiit salus mea.	15 Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.
16 Nunc autem in memetipso effunditur anima mea; et possident me dies afflictionis.	16 Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.
17 Nocte os meum perforatur doloribus; et, qui me comedunt, non dormiunt.	17 Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu.
18 In multitudine roboris tenent vestimentum meum et quasi capitio tunicae succinxerunt me.	18 Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k’o ovratnik odjeće.
19 Proiecit me in lutum, et assimilatus sum favillae et cineri.	19 U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k’o prah i pepeo.
20 Clamo ad te, et non exaudis me; sto, et non respicis me.	20 K Tebi vičem, al’ Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al’ Ti i ne mariš.
21 Mutatus es mihi in crudelem et in duritia manus tuae adversaris mihi.	21 Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.
22 Elevasti me et quasi super ventum ponens dissolvisti me.	22 U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.
23 Scio quia morti trades me, ubi constituta est domus omni viventi.	23 Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.
24 Verumtamen non ad ruinam mittit manum; et in exitio eius erit salvatio.	24 Al’ ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju?
25 An non flebam quondam super eo, qui afflictus erat, et compatiebatur anima mea pauperi?	25 Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?
26 Exspectabam bona, et venerunt mihi mala; praestolabar lucem, et eruperunt tenebrae.	26 Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.
27 Interiora mea efferbuerunt absque ulla requie; praevenerunt me dies afflictionis.	27 Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.
28 Taetro vultu incedebam sine consolatione, consurgens in turba clamabam.	28 Smrknut idem, al’ nitko me ne tješi; ustajem u zboru – da bih kriknuo.
29 Frater fui draconum et socius struthionum.	29 Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.
30 Cutis mea denigrata est super me, et ossa mea aruerunt prae caumate.	30 Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.
31 Versa est in luctum cithara mea, et organum meum in vocem flentium.	31 Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikačâ ima.«