Knjiga o Jobu 31

¹ »Sa svojim očima savez sam sklopio
da pogledat neću nijednu djevicu.

² A što mi je Bog odozgo dosudio,
kakva mi je baština od Svesilnoga?

³ Ta nije li nesreća za opakoga,
a nevolja za one koji zlo čine?

⁴ Ne proniče li on sve moje putove,
ne prebraja li on sve moje korake?

⁵ Zar sam ikad u društvu laži hodio,
zar mi je noga k prijevari hitjela?

⁶ Nek’ me na ispravnoj mjeri Bog izmjeri
pa će uvidjeti neporočnost moju!

⁷ Ako mi je korak s puta kad zašao,
ako mi se srce za okom povelo,
ako mi je ljaga ruke okaljala,

⁸ neka drugi jede što sam posijao,
neka sve moje iskorijene izdanke!

⁹ Ako mi zavede srce žena neka,
ako za vratima svog bližnjeg kad vrebah,

¹⁰ neka moja žena drugom mlin okreće,
neka s drugim svoju podijeli postelju!

¹¹ Djelo bestidno time bih počinio,
zločin kojem pravda treba da presudi,

¹² užeg’o vatru što žeže do propasti
i što bi svu moju sažgala ljetinu.

¹³ Ako kada prezreh pravo sluge svoga
il’ služavke, sa mnom kad su se parbili,

¹⁴ što ću učiniti kada Bog ustane?
Što ću odvratit’ kad račun zatraži?

¹⁵ Zar nas oba on ne stvori u utrobi
i jednako sazda u krilu majčinu?

¹⁶ Ogluših li se na molbe siromaha
ili rasplakah oči udovičine?

¹⁷ Jesam li kada sâm svoj jeo zalogaj
a da ga nisam sa sirotom dijelio?

¹⁸ Ta od mladosti k’o otac sam mu bio,
vodio sam ga od krila materina!

¹⁹ Zar sam beskućnika vidio bez odjeće
ili siromaha kog bez pokrivača

²⁰ a da mu bedra ne blagosloviše mene
kad se runom mojih ovaca ogrija?

²¹ Ako sam ruku na nevina podigao
znajuć’ da mi je na vratima branitelj,

²² nek’ se rame moje od pleća odvali
i neka mi ruka od lakta otpadne!

²³ Jer strahote Božje na mene bi pale,
njegovu ne bih odolio veličanstvu.

²⁴ Zar sam u zlato pouzdanje stavio
i rekao zlatu: ‘Sigurnosti moja!’

²⁵ Zar sam se veliku blagu radovao,
bogatstvima koja su mi stekle ruke?

²⁶ Zar se, gledajući sunce kako blista
i kako mjesec sjajni nebom putuje,

²⁷ moje srce dalo potajno zavesti
da bih rukom njima poljubac poslao?

²⁸ Grijeh bi to bio što za sudom vapije,
jer Boga višnjega bih se odrekao.

²⁹ Zar se obradovah nevolji dušmana
i likovah kad ga je zlo zadesilo,

³⁰ a koji ne dadoh griješiti jeziku,
proklinjući ga i želeći da umre?

³¹ Ne govorahu li ljudi mog šatora:
‘Ta koga nije on mesom nasitio?’

³² Nikad nije stranac vani noćivao,
putniku sam svoja otvarao vrata.

³³ Zar sam grijehe svoje ljudima tajio,
zar sam u grudima skrivao krivicu

³⁴ jer sam se plašio govorkanja mnoštva
i strahovao od prezira plemenskog
te sam mučao ne prelazeć’ svoga praga?

³⁵ O, kad bi koga bilo da mene sasluša!
Posljednju sam svoju riječ ja izrekao:
na Svesilnom je sad da mi odgovori!
Nek’ mi optužnicu napiše protivnik,

³⁶ i ja ću je nosit’ na svome ramenu,
čelo ću njome k’o krunom uresit’.

³⁷ Dat ću mu račun o svojim koracima
i poput kneza pred njega ću stupiti.«
<40b>Konac riječi Jobovih.

³⁸ Ako je na me zemlja moja vikala,
ako su s njom brazde njezine plakale;

³⁹ ako sam plodove jeo ne plativši
i ako sam joj ojadio ratare,

⁴⁰ <40a>neka mjesto žita po njoj niče korov,
a mjesto ječma nek’ posvud kukolj raste!