Knjiga o Jobu 14

¹Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.²K’o cvijet je nikao i vene već,
poput sjene bježi ne zastajuć’.³Na takva, zar, ti oči otvaraš
i preda se na sud ga izvodiš?⁴Tko će čisto izvuć’ iz nečista? Nitko!⁵Pa kad su njegovi dani odbrojeni,
kad mu broj mjeseci o tebi ovisi,
kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,⁶skini s njega pogled da počinut’ može,
poput najamnika da svoj dan uživa.⁷Ta ni drvu nije nada sva propala,
posječeno, ono opet prozeleni
i mladice nove iz njega izbiju.⁸Ako mu korijen i ostari u zemlji,
ako mu se panj i sasuši u prahu,⁹oćutjevši vodu, ono će propupat’
i pustiti grane kao stablo novo.¹⁰Al’ kad čovjek umre, ostaje pokošen,
kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?¹¹Može sva voda iz mora ispariti
i presahnut’ rijeke, isušit’ posvema,¹²al’ čovjek kad legne, ne ustaje više,
dok nebesa bude, neće se podići,
od sna se svojega probuditi neće.¹³O, kad bi me htio skriti u šeolu,
zakloniti me dok srdžba ti ne mine,
dati mi rok kad ćeš me se spomenuti,¹⁴– jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može? –
čekao bih te sve dane vojske svoje
dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.¹⁵Zvao bi me, a ja bih se odazvao:
zaželio si se djela svojih ruku.¹⁶A sad nad svakim mojim vrebaš korakom,
nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,¹⁷u vreći si prijestup moj zapečatio
i krivicu moju svu si zapisao.¹⁸Vaj! K’o što se jednom uruši planina,
k’o što se hridina s mjesta svog odvali,¹⁹k’o što voda kamen s vremenom istroši,
a pljusak bujicom zemlju svu sapere,
tako uništavaš nadu u čovjeku.²⁰Oborio si ga – on ode zasvagda,
nagrđena lica, otjeran, odbačen.²¹Djecu mu poštuju – o tom ništa ne zna;
ako su prezrena – o tom ne razmišlja.²²On jedino pati zbog svojega tijela,
on jedino tuži zbog svojeg života.«

Cambia Bibbia

Confronta con un'altra Bibbia

Versetti esaminati