Knjiga o Jobu 4

¹ Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:

² »Možeš li podnijeti da ti progovorim?
Ali tko se može uzdržat’ od riječi!

³ Eto, mnoge ljude ti si poučio,
okrijepio si iznemogle mišice;

⁴ riječju svojom klonule si pridizao,
ojačavao si koljena klecava.

⁵ A kad tebe stiže, klonuo si duhom,
na tebe kad pade, čitav si se smeo!

⁶ Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje,
neporočnost tvoja životu ufanje?

⁷ Ta sjeti se: nevin – propade li kada?
Kada su zatrti bili pravednici?

⁸ Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore
i nevolju sije, nju će i požeti.

⁹ Od daha Božjega oni pogibaju,
na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.

¹⁰ Rika lavlja, urlik leopardov
krše se k’o zubi u lavića.

¹¹ Lav ugiba jer mu nesta plijena,
rasuli se mladi lavičini.

¹² Tajna riječ se meni objavila,
šapat njen je uho moje čulo.

¹³ Noću, kada snovi duh obuzmu
i san dubok kad na ljude pada,

¹⁴ strah i trepet mene su svladali,
kosti moje žestoko se stresle.

¹⁵ Dah mi neki preko lica prođe,
digoše se dlake na mom tijelu.

¹⁶ Stajao je netko – lica mu ne poznah –
ali likom bješe pred očima mojim.
Posvuda tišina; uto začuh šapat:

¹⁷ ‘Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan?
Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?

¹⁸ Ni slugama svojim više ne vjeruje,
i anđele svoje za grijeh okrivljuje –

¹⁹ kako ne bi onda goste stanova glinenih
kojima je temelj u prahu zemaljskom.
Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:

²⁰ od jutra do mraka u prah pretvore,
nestaju zasvagda – nitko i ne vidi.

²¹ Iščupan je kolčić njihova šatora,
pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.’