SCRUTATIO

Utorak, 15 Rujan 2026 - Beata Maria Vergine Addolorata ( Letture di oggi)

Knjiga o Jobu 14


font
Biblija HrvatskiLA SACRA BIBBIA
1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.1 L'uomo nato da donna, vivendo pochi giorni, in preda all'agitazione,
2 K’o cvijet je nikao i vene već,
poput sjene bježi ne zastajuć’.
2 sboccia come fiore e avvizzisce, fugge come l'ombra senza arrestarsi; si consuma come legno tarlato, come un vestito corroso dalla tignola.
3 Na takva, zar, ti oči otvaraš
i preda se na sud ga izvodiš?
3 E tu tieni aperti gli occhi su di lui e lo citi in giudizio con te!
4 Tko će čisto izvuć’ iz nečista? Nitko!4 Chi può trarre il puro dall'immondo? Nessuno!
5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni,
kad mu broj mjeseci o tebi ovisi,
kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
5 Se i suoi giorni sono fissati, se conosci il numero dei suoi mesi, avendo posto un limite invalicabile,
6 skini s njega pogled da počinut’ može,
poput najamnika da svoj dan uživa.
6 distogli lo sguardo da lui e lascialo stare, finché non abbia portato a termine la sua giornata come un salariato.
7 Ta ni drvu nije nada sva propala,
posječeno, ono opet prozeleni
i mladice nove iz njega izbiju.
7 Per l'albero infatti esiste una speranza: se viene tagliato, ancora ributta e il suo germoglio non viene meno.
8 Ako mu korijen i ostari u zemlji,
ako mu se panj i sasuši u prahu,
8 Anche se la sua radice invecchia sotterra e il suo tronco muore nel suolo,
9 oćutjevši vodu, ono će propupat’
i pustiti grane kao stablo novo.
9 al sentore dell'acqua rinverdisce e mette rami come una giovane pianta.
10 Al’ kad čovjek umre, ostaje pokošen,
kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
10 L'uomo invece, se muore, resta inerte; dov'è il mortale, quando spira?
11 Može sva voda iz mora ispariti
i presahnut’ rijeke, isušit’ posvema,
11 Potranno venir meno le acque del mare, i fiumi prosciugarsi e seccare,
12 al’ čovjek kad legne, ne ustaje više,
dok nebesa bude, neće se podići,
od sna se svojega probuditi neće.
12 ma l'uomo che giace, più non si alzerà; finché durano i cieli, non si sveglierà, né più si desterà dal suo sonno.
13 O, kad bi me htio skriti u šeolu,
zakloniti me dok srdžba ti ne mine,
dati mi rok kad ćeš me se spomenuti,
13 Oh, volessi tu nascondermi nell'abisso infernale! occultarmi, finché sarà passata la tua ira, fissarmi un termine e ricordarti di me!
14 – jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može? –
čekao bih te sve dane vojske svoje
dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
14 Ma se l'uomo muore, può ancora rivivere? Ogni giorno del mio servizio aspetterei, finché giunga il mio cambio;
15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao:
zaželio si se djela svojih ruku.
15 mi chiameresti e io risponderei, quando tu avessi nostalgia per l'opera delle tue mani.
16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom,
nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
16 Mentre ora tu vai contando i miei passi, non spieresti più il mio peccato,
17 u vreći si prijestup moj zapečatio
i krivicu moju svu si zapisao.
17 sigilleresti in un sacco il mio peccato, e porresti l'intonaco sulla mia colpa.
18 Vaj! K’o što se jednom uruši planina,
k’o što se hridina s mjesta svog odvali,
18 Ma invece come una montagna cade e si sfalda, e come una rupe frana dal suo posto,
19 k’o što voda kamen s vremenom istroši,
a pljusak bujicom zemlju svu sapere,
tako uništavaš nadu u čovjeku.
19 le acque corrodono le pietre e l'alluvione inonda la superficie della terra, così tu annienti la speranza dell'uomo!
20 Oborio si ga – on ode zasvagda,
nagrđena lica, otjeran, odbačen.
20 Tu lo abbatti per sempre ed egli se ne va, ne sfiguri il volto e lo cacci via.
21 Djecu mu poštuju – o tom ništa ne zna;
ako su prezrena – o tom ne razmišlja.
21 Se i suoi figli sono onorati, egli non lo sa; se sono disprezzati, egli lo ignora.
22 On jedino pati zbog svojega tijela,
on jedino tuži zbog svojeg života.«
22 Egli sente solamente il tormento della sua carne, sente solo la pena della sua anima".