Ezekiel 31

¹ Jedanaeste godine, trećega mjeseca, prvoga dana, dođe mi riječ Jahvina:

² »Sine čovječji, kaži faraonu, kralju egipatskom, i mnoštvu njegovu: ‘Na koga naličiš veličinom svojom?

³ Usporedit ću te, evo, s cedrom libanonskim,
lijepih grana, gusta lišća i debla visoka:
vrh mu do oblaka seže.

⁴ Voda ga othrani i uzvisi bezdan;
rijekama mu svojim nasad oblijevaše,
rukave svoje slaše k svem drveću poljskom.

⁵ I zato rastom on nadvisi
sve poljsko drveće.
Grane mu se namnožiše,
hvoje mu se razgranaše
od obilne vode što mu dotjecaše;

⁶ ptice mu nebeske na granama
gnijezda savijahu.
Ispod hvoja njegovih
legoše se divlje zvijeri.
A u hladu njegovu
svi veliki narodi sjeđahu.

⁷ Lijep on bijaše veličinom
i širinom svojih grana;
do dubokih voda žilje mu sezaše!

⁸ Ne bijahu mu ravni ni cedrovi u vrtu Božjem,
ni čempresi se ne mogahu usporediti s granama njegovim,
a platane ni kao hvoje njegove ne bijahu!
Nijedno stablo u vrtu Božjem
ne bješe mu po ljepoti ravno.

⁹ Ukrasih ga mnoštvom grana,
i zaviđaše mu sve edensko drveće u vrtu Božjem.’

¹⁰ Stoga ovako govori Jahve Gospod: ‘Jer se s rasta uzoholio što mu vrh do oblaka sezaše i srce mu visina zanese,

¹¹ predadoh ga u ruke najmoćnijemu od svih naroda da učini s njime po zloći njegovoj, i odbacih ga.

¹² Tuđinci, najokrutniji od narodâ, posjekoše ga i oboriše, grane mu padahu po gorama i svim dolinama, hvoje mu se po svim uvalama polomiše, svi se narodi zemlje od njegova hlada udaljiše, ostaviše ga!

¹³ Na njegovo oboreno stablo sve ptice nebeske sletješe!
Među njegovim se granama sve divlje zvijeri nastaniše!

¹⁴ Da se rastom svojim nijedno stablo pokraj vode više ne uzvisi i da vrh svoj među oblake ne uzdigne! I da se nijedno stablo koje pije vode u visinu svoju ne uzdaje! Jer su svi predani smrti, bačeni u podzemne krajeve, posred sinova ljudskih, s onima što slaze u jamu!’

¹⁵ Ovako govori Jahve Gospod: ‘U dan kad on siđe u podzemlje, u znak žalosti, zatvorih nad njim ponor i zaustavih rijeke njegove. I velike vode presahnuše te sav Libanon zbog njega u tugu zaogrnuh i sve se poljsko drveće zbog njega osuši!

¹⁶ Gromotom pada njegova potresoh narode kad ga strmoglavih u podzemlje s onima što u jamu siđoše! I u podzemnom se kraju utješi sve drveće edensko, najizabranije i najljepše u Libanonu, sve što je vodu ispijalo.

¹⁷ I ono, mišica njegova, i oni među narodima koji u hladu njegovu sjeđahu, siđoše s njim u podzemlje, k onima što mačem bijahu probodeni.

¹⁸ Na koga, dakle, među drvećem edenskim, naličiš svojom moći, slavom i veličinom? A sad si s njima oboren u podzemni kraj i s neobrezanima ležiš među onima što mačem bijahu probodeni. To je faraon i sve njegovo mnoštvo’ – riječ je Jahve Gospoda.«