Ezekiel 20

¹ Godine sedme, petoga mjeseca, desetoga dana, dođoše k meni neke od starješina izraelskih da se s Jahvom svjetuju. Posjedaše preda me.

² I dođe mi riječ Jahvina:
»Sine čovječji! Govori starješinama Izraelovim!

³ Reci im: Ovako govori Jahve Gospod: ‘Došli ste me pitati za savjet? Života mi moga, nećete me pitati!’ – riječ je Jahve Gospoda.

⁴ Hoćeš li im suditi, hoćeš li suditi, sine čovječji? Pokaži im gadosti otaca njihovih.

⁵ Reci im: Ovako govori Jahve Gospod: ‘Onoga dana kad izabrah Izraela i ruku stavih na potomstvo doma Jakovljeva te im se objavih u zemlji egipatskoj, zakleh im se: ‘Ja sam Jahve, Bog vaš!’

⁶ Toga im se dana rukom podignutom zakleh da ću ih izvesti iz zemlje egipatske u zemlju koju za njih izabrah, u zemlju kojom teče med i mlijeko, od svih zemalja najljepšu.

⁷ I rekoh im: Odbacite od sebe sve gadosti što vam oči privlače i ne kaljajte se kumirima egipatskim jer – ja sam Jahve, Bog vaš!’

⁸ Ali se oni odvrgoše od mene i ne htjedoše me poslušati: nijedan ne odbaci gadosti koje mu oči zaniješe i ne okani se kumira egipatskih. Tad odlučih izliti gnjev svoj na njih i iskaliti srdžbu na njima u zemlji egipatskoj.

⁹ Ali radi imena svojega – da se ne kalja na oči naroda među kojima obitavahu i pred kojima im bijah objavio da ću ih izvesti –

¹⁰ izvedoh ih iz zemlje egipatske i odvedoh ih u pustinju;

¹¹ i dadoh im svoje uredbe i objavih svoje zakone, koje svatko mora vršiti da bi živio;

¹² dadoh im i svoje subote, kao znak između sebe i njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih posvećujem.

¹³ Ali se i u pustinji dom Izraelov odmetnu od mene: nisu hodili po mojim uredbama; odbaciše moje zakone, koje svatko mora vršiti da bi živio; subote moje oskvrnjivahu. I zato odlučih u pustinji gnjev svoj na njih izliti da ih zatrem.

¹⁴ Ali ni toga ne učinih radi svojeg imena, da se ono ne kalja pred narodima kojima ih naočigled izvedoh.

¹⁵ Ali im se zakleh u pustinji da ih neću uvesti u zemlju koju sam im bio dao, u zemlju kojom teče med i mlijeko, od svih zemalja najljepšu,

¹⁶ jer odbaciše moje zakone, i ne hodiše po mojim uredbama, i subote moje oskvrnjivahu, a srce im iđaše za njihovim kumirima.

¹⁷ Oči se moje ipak sažališe da ih ne zatrem. I tako ih u pustinji ne uništih,

¹⁸ nego rekoh sinovima njihovim u pustinji: ‘Ne hodite po uredbama svojih otaca, ne čuvajte zakona njihovih i ne kaljajte se kumirima njihovim!

¹⁹ Ja sam Jahve, Bog vaš! Po uredbama mojim hodite, čuvajte i vršite moje zakone

²⁰ i svetkujte moje subote, neka one budu znak između mene i vas, kako bi se znalo da sam ja Jahve, Bog vaš!’

²¹ Ali se i sinovi odmetnuše od mene: po mojim uredbama nisu hodili i nisu čuvali ni vršili mojih zakona, koje svatko mora vršiti da bi živio, a subote su moje oskvrnjivali. I zato odlučih gnjev svoj izliti i iskaliti srdžbu svoju na njima u pustinji.

²² Ali opet ruku svoju sustegoh radi svojeg imena, da se ono ne kalja pred narodima kojima ih naočigled izvedoh.

²³ No zakleh se u pustinji da ću ih raspršiti među narode i rasijati po zemljama,

²⁴ jer nisu vršili mojih zakona i jer prezreše moje uredbe i jer subote moje oskvrnjivahu i oči upirahu u kumire svojih otaca.

²⁵ I zato im dadoh uredbe koje ne bijahu dobre, zakone koji usmrćuju:

²⁶ da se oskvrnjuju svojim prinosima, provodeći kroz oganj svoju prvorođenčad. Htjedoh tako da ih zastrašim, neka znaju da sam ja Jahve.

²⁷ Sine čovječji, reci domu Izraelovu: Ovako govori Jahve Gospod! ‘I ovim me oci vaši još uvrijediše: nevjerom mi se iznevjeriše!

²⁸ Kad ih uvedoh u zemlju koju im se zakleh dati, gdje god bi ugledali povišen brežuljak ili stablo krošnjato, prinosili bi žrtve, donosili izazovne prinose, metali mirise ugodne, nalijevali ljevanice.

²⁹ Upitah ih: što li znači ta uzvišica na koju se penjete?’ I tako osta ime ‘bama’, uzvišica, do dana današnjega.

³⁰ Zato reci domu Izraelovu: Ovako govori Jahve Gospod: ‘Ne kaljate li se i vi kao oci vaši, ne provodite li i vi blud s gadostima njihovim?

³¹ Kaljate se prinoseći im darove, provodeći kroz oganj svoje sinove u čast svim kumirima svojim sve do dana današnjega. I da me onda za savjet pitaš, dome Izraelov! Života mi moga’ – riječ je Jahve Gospoda – ‘nećete me za savjet pitati!

³² I neće se zbiti o čemu sanjate kad govorite: ‘Bit ćemo kao drugi narodi, kao narodi ostalih zemalja što služe drveću i kamenju.’

³³ Života mi moga’ – riječ je Jahve Gospoda – ‘vladat ću vama rukom krepkom i mišicom uzdignutom, u svoj žestini svoje jarosti.

³⁴ Izvest ću vas iz naroda, skupiti vas iz svih zemalja u koje bijaste raspršeni rukom krepkom i mišicom uzdignutom, u svem plamu jarosti moje!

³⁵ Odvest ću vas u pustinju naroda i ondje vam licem u lice suditi!

³⁶ Kao što sudih ocima vašim u pustinji zemlje egipatske, i vama ću suditi’ – riječ je Jahve Gospoda!

³⁷ ‘Provest ću vas ispod štapa svojega, podvrći vas brojenju:

³⁸ razlučit ću između vas sve koji se pobuniše i odvrgoše od mene: izvest ću ih iz zemlje u kojoj kao došljaci borave, ali – u zemlju Izraelovu nikad ući neće! I znat ćete da sam ja Jahve!’

³⁹ ‘A vi, dome Izraelov’ – ovako govori Jahve Gospod – ‘samo idite i dalje služite svaki svom kumiru! Jednom ćete, kunem vam se, poslušati i nećete više kaljati moje sveto ime svojim prinosima i kumirima:

⁴⁰ na svetoj gori mojoj, na visokoj gori Izraelovoj’ – riječ je Jahve Gospoda – ‘služit će mi sav dom Izraelov, u svojoj zemlji. Ondje će mi oni omiljeti i ondje ću iskati vaše podizanice i prinose vaših prvina sa svim svetinjama.

⁴¹ Omiljet ćete mi kao miris ugodan kad vas izvedem iz narodâ i skupim iz zemalja u kojima bjeste rasijani. I na vama ću očitovati svetost svoju naočigled svih naroda.

⁴² Tada ćete znati da sam ja Jahve, kada vas dovedem u zemlju Izraelovu, u zemlju koju se zakleh dati očevima vašim.

⁴³ Ondje ćete se spomenuti svih svojih putova i nedjela kojima se okaljaste: sami ćete sebi omrznuti zbog nedjela što ih počiniste.

⁴⁴ I tada ćete spoznati da sam ja Jahve kad, radi imena svojega, ne postupim s vama po zloći vaših putova ni po vašim pokvarenim djelima, dome Izraelov!’ Tako govori Jahve Gospod!«