Tobija 11

¹ Nastaviše put dok se ne približiše Ninivi.

² Onda Rafael kaza Tobiji: »Ne znaš li, brate, u kakvu si stanju ostavio oca svoga?

³ Potrčimo nas dvojica prije tvoje žene i priredimo kuću:

⁴ uzmi u ruku riblju žuč.« Krenuše, a pas za njima.

⁵ Dotle je Ana sjedila i gledala na put ne bi li ugledala svoje dijete.

⁶ Izdaleka ga opazi pa reče Tobitu: »Evo, vraća se sin tvoj i čovjek koji ga pratio.«

⁷ A Rafael reče Tobiji: »Znam da će otac tvoj otvoriti oči.

⁸ Ribljom žuči namaži njegove oči, a on će ih, oćutjevši svrbež, protrljati i tako skinuti s njih bijele mrlje i tebe vidjeti.«

⁹ Dotle se Ana, potrčavši naprijed, baci u zagrljaj sinu svome i reče mu: »Opet te vidim, sine moj! Od ovoga časa mogu mirno umrijeti!« Nato oboje zaplakaše.

¹⁰ Tobit iziđe na vrata i spotače se, ali sin potrča k njemu

¹¹ i pridrža ga, razmaza žuč ocu preko očiju i kaza: »Hrabro, oče moj!«

¹² Kad ga oči zasvrbješe, protrlja ih, a iz očinjih mu se kutića oljuštiše bijele mrlje.

¹³ Ugledavši sina, zagrli ga, zaplaka i probesjedi:

¹⁴ »Blagoslovljen da si, Bože,
blagoslovljeno tvoje ime uvijeke
i blagoslovljeni svi tvoji sveti anđeli!
Jer si me udario pa se smilovao na me:
evo gledam svoga sina Tobiju!«

¹⁵ Njegov sin, sav sretan, uđe u kuću te izvijesti oca o velikim događajima što su mu se zbili u Mediji.

¹⁶ Tobit, prepun radosti i blagoslivljajući Boga, pođe ususret snahi, prema vratima Ninive. Oni koji su ga vidjeli kako hoda bijahu zadivljeni što je progledao, a Tobit priznavaše pred njima da mu se Bog smilovao.

¹⁷ Kada Tobit dođe do Sare, snahe svoje, pozdravi je govoreći joj:
»Dobro došla, kćeri moja! Blagoslovljen Bog koji te doveo k nama! I neka su ti blagoslovljeni i otac i majka!«

¹⁸ I velika radost obuze svu braću njegovu u Ninivi.

¹⁹ A dođoše i Ahikar i njegov nećak Nasbas pa se Tobijina svadba u veselju slavila sedam dana.