Jeremija 4

¹ »Ako se, Izraele, želiš vratiti« – riječ je Jahvina –
»k meni se vrati;
ukloniš li grozote svoje,
više ne moraš bježati od mene.

² Ako se zakuneš: ‘Živoga mi Jahve!’
istinito, pravo i pravedno,
narodi će se blagoslivljati u tebi
i tobom se dičiti.«

³ Jer ovako govori Jahve
Judejcima i Jeruzalemcima:
»Prokrčite sebi prljuše,
ne sijte po trnjacima.

⁴ Obrežite se Jahvi,
skinite obrezak sa srca svojega,
Judejci i Jeruzalemci,
jer će bijes moj buknuti kao vatra
i gorjet će, a nikog da ugasi,
zbog zlodjela i opačina što ih počiniste.«

⁵ »Objavite u Judeji,
razglasite u Jeruzalemu!
Trubite u rog širom zemlje,
vičite punim glasom i recite:
‘Svi na okup!
Zavucimo se u gradove svoje utvrđene!’

⁶ Dižite znak prema Sionu!
Bježite! Nemojte zastajati!
Jer dovodim nesreću sa sjevera,
veliku propast.

⁷ Lav se podiže iz čestara svoga,
zatornik naroda izađe iz svog mjesta,
krenu da zemlju tvoju opustoši:
gradove će tvoje razoriti,
nestat će im žitelja.

⁸ Zato se u kostrijet ogrnite,
kukajte, naričite,
jer rasplamtjela jarost Jahvina
nas nije mimoišla.

⁹ U dan onaj« – riječ je Jahvina –
»klonut će srce kralju i knezovima.
Svećenici će se zapanjiti,
proroci umuknuti.

¹⁰ I reći će: ‘Ah, Jahve, Gospodine,
zaista nas teško prevari
kad reče: Uživat ćete mir,
a sad nam je mač pod grlom.’

¹¹ U to će se vrijeme reći
narodu ovom i Jeruzalemu:
‘Vruć vjetar s pustinjskih sipina
puše prema kćeri naroda moga;
ali ne da hladi i da pročisti!

¹² Doći će mi vjetar pun prijetnje,
i ja ću im tada izreći sud!’

¹³ Gle: diže se k’o oblačine,
kola mu slična vihoru,
konji brži od orlova.
Jao nama! Propadosmo!

¹⁴ Operi opačinu sa srca svoga, Jeruzaleme,
da bi se spasio.
Dokle će se u grudima tvojim
misli zločinačke gnijezditi?

¹⁵ Jer glas naviješta od Dana,
s gore Efrajimove najavljuje nesreću.

¹⁶ Opomenite, razglasite po Judeji,
obznanite Jeruzalemu:
neprijatelji dolaze iz daleke zemlje
i poklike izvikuju protiv gradova judejskih;

¹⁷ poput čuvara poljskih okružuju Jeruzalem,
jer se odmetnu od mene« – riječ je Jahvina.

¹⁸ Put tvoj i djela tvoja
to ti učiniše.
To je tvoja nesreća! Kako je gorka,
kako li pogađa u srce!

¹⁹ Utrobo moja! Utrobo moja, bolujem,
srce mi se razdire!
Dršće mi duša!
Ne mogu šutjeti,
jer čujem glas roga,
poklike bojne.

²⁰ Javljaju slom za slomom,
sva je zemlja poharana,
moji su šatori iznenada opustošeni,
u tren oka sva skloništa moja uništena.

²¹ Dokle ću gledati bojne znakove,
slušati pozive roga?

²² Da, bezuman je moj narod,
ne poznaju me,
djeca su oni nerazumna,
ništa ne shvaćaju,
mudri su tek za zlodjela,
al’ činiti dobro ne umiju.

²³ Gledam zemlju: pusta je, evo, i prazna,
nebesa: svjetlost im iščezla.

²⁴ Gledam brda: gle, tresu se,
a svi se humci uzdrmali.

²⁵ Gledam: evo čovjeka nema,
ptice nebeske sve su odletjele.

²⁶ Gledam: plodno polje, evo, opustje,
sve gradove razori Jahve
žestinom gnjeva svoga.

²⁷ Da, ovako govori Jahve:
»Sva će zemlja biti poharana,
ja ću joj zadati posljednji udarac.

²⁸ Na to će se zemlja u crno zaviti,
a nebesa, gore, potamnjeti.
Jer rekoh, i neću se raskajati,
odlučih i neću odustati.«

²⁹ Pred vikom »Konjanici i strijelci!«
sva se zemlja u bijeg dade:
bježe u šipražje,
penju se na hridi:
svi su gradovi napušteni:
nigdje više žive duše.

³⁰ A ti, opustošena, što ćeš učiniti?
Da se i grimizom zaodjeneš,
nakitom zlatnim ukrasiš
i oči ličilom izraniš,
uzalud se uljepšavaš!
Ljubavnici tvoji tebe preziru:
traže glavu tvoju.

³¹ Da, jauk kao u bolesnice čujem,
vrisak kao u one što prvi put rađa;
čuj, to kći sionska jeca
i pruža ruke:
»Jao meni! Duša mi zamire
pod udarcima ubojica!«