Jeremija 8

¹ »U ono vrijeme« – riječ je Jahvina – »povadit će iz grobova kosti kraljeva judejskih, kosti knezova njezinih, kosti svećenika, kosti proroka i kosti žitelja jeruzalemskih.

² I razasut će ih prema Suncu, prema Mjesecu i prema svoj Vojsci nebeskoj, koje ljubljahu, kojima služahu, koje slijeđahu, koje za savjet pitahu i kojima se klanjahu. I neće ih pokupiti i sahraniti; ostat će kao gnoj po zemlji.

³ Tada će svima onima što preostanu od tih zlih plemena, po svim mjestima kuda ih rasprših, smrt biti milija od života« – riječ je Jahve nad vojskama.

⁴ »Reci im: Ovako govori Jahve:
‘Padne li tko, neće li opet ustati,
zaluta li, neće li se opet vratiti?

⁵ Zašto onda taj narod luta
uporno i neprekidno?
Čvrsto se drže laži,
neće da se obrate.

⁶ Pazio sam i osluškivao:
Ne govore kako valja.
Nitko se ne kaje zbog pakosti svoje,
i ne govori ‘Što učinih?’
Svatko je skrenuo trku svoju
kao konj kad u boj nagne.

⁷ Čak i roda pod nebom
zna svoje vrijeme,
grlica, lastavica i ždral
drže se vremena kad se moraju vratiti.
A moj narod ne poznaje
suda Jahvina.’«

⁸ Kako možete tvrditi: »Mi smo mudri,
u nas je Zakon Jahvin!«
Zaista, u laž ga je pretvorila
lažljiva pisaljka pisara!

⁹ Mudraci će biti osramoćeni,
prestravljeni i uhvaćeni u zamku.
Gle, oni prezreše riječ Jahvinu!
A njihova mudrost – što im koristi?

¹⁰ »Zato ću žene njihove dati strancima,
a vaša polja osvajačima.
Jer od najmanjeg do najvećega
svi gramze za plijenom,
od prorokâ do svećenikâ
svi su varalice.

¹¹ I olako liječe ranu naroda mojega
vičući: ‘Mir! Mir!’
Ali mira nema.

¹² Neka se postide što gnusobu počiniše,
no oni više ne znaju što je stid,
ne umiju se više crvenjeti.
Zato će popadati s onima što padaju,
srušit će se kad stanem kažnjavati«
– govori Jahve.

¹³ »Htjedoh u berbu k njima« – riječ je Jahvina –
»a ono ni grozda na trsu,
ni smokve na smokvi;
čak je i lišće uvelo.
Zato ih predah
onima što prolaze kraj njih.

¹⁴ ‘Zašto još čekamo?
Na okup!
Zavucimo se u tvrde gradove
da ondje izginemo,
jer nas Jahve, Bog naš, zatire,
napaja nas vodom otrovanom,
jer zgriješismo protiv Jahve.

¹⁵ Nadasmo se miru, ali dobra nema,
čekasmo vrijeme ozdravljenja, al’ evo užasa!

¹⁶ Iz Dana dopire
njištanje konja njegovih,
od rzanja njegovih pastuha
dršće zemlja sva.
Dolaze da proždru zemlju i što je napunja,
grad i žitelje u njemu.’

¹⁷ I gle, puštam na vas otrovnice
protiv kojih nema čarolija;
ujedat će vas«
– riječ je Jahvina –

¹⁸ »lijeka biti neće.«
Bol me spopada,
srce mi iznemoglo.

¹⁹ Evo zapomažu kćeri naroda moga
iz zemlje daleke:
»Zar Jahve nije više na Sionu?
Kralj njegov?
‘Zašto me razjariše svojim kipovima,
ništavilima tuđinskim?’

²⁰ Žetva prođe, minu ljeto,
a mi nismo spašeni!«

²¹ Satrven sam što je kći naroda mojega satrvena,
žalostan sam, stravom obuzet.

²² Zar u Gileadu nema balzama?
Nema li ondje liječnika?
Ta zašto ne dolazi
ozdravljenje kćeri naroda mojega?

²³ O, tko bi glavu moju pretvorio u vrelo,
a oči moje u vrutak suza,
danju i noću da plačem
nad poginulima kćeri svoje,
naroda svojega?!