Knjiga o Jobu 23

¹ Job progovori i reče:

² »Zar mi je i danas tužaljka buntovna?
Teška mu ruka iz mene vapaj budi:

³ o, kada bih znao kako ću ga naći,
do njegova kako doprijeti prijestolja,

⁴ pred njim parnicu bih svoju razložio,
iz mojih bi usta navrli dokazi.

⁵ Rad bih znati što bi meni odvratio
i razumjeti riječ što bi je rekao!

⁶ Zar mu treba snage velike za raspru?
Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.

⁷ U protivniku bi vidio pravedna,
i parnica moja tad bi pobijedila.

⁸ Na istok krenem li, naći ga ne mogu;
pođem li na zapad, ne razabirem ga.

⁹ Ištem na sjeveru, al’ ga ne opažam;
nevidljiv je ako se k jugu okrenem.

¹⁰ Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim!
Neka me kuša: čist k’o zlato ću izići!

¹¹ Noga mi se stopa njegovih držala,
putem sam njegovim išao ne skrećuć’;

¹² slušao sam nalog njegovih usana,
pohranih mu riječi u grudima svojim.

¹³ Al’ htjedne li štogod, tko će ga odvratit’?
Što zaželi dušom, to će ispuniti.

¹⁴ Izvršit će što je dosudio meni,
kao i sve drugo što je odlučio!

¹⁵ Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam,
i što više mislim, jače strah me hvata.

¹⁶ U komade Bog mi je srce smrvio,
užasom me svega prožeo Svesilni,

¹⁷ premda nisam ni u tminama propao,
ni u mraku što je lice moje zastro.