Knjiga o Jobu 16

¹ Job progovori i reče:

² »Koliko se takvih naslušah besjeda,
kako ste mi svi vi mučni tješioci!

³ Ima li kraja tim riječima ispraznim?
Što te goni da mi tako odgovaraš?

⁴ I ja bih mogao k’o vi govoriti
da vam je duša na mjestu duše moje;
i ja bih vas mog’o zasuti riječima
i nad sudbom vašom tako kimat’ glavom;

⁵ i ja bih mogao ustima vas hrabrit’,
i ne bih žalio trud svojih usana.

⁶ Al’ ako govorim, patnja se ne blaži,
ako li zašutim, zar će me minuti?

⁷ Zlopakost me sada shrvala posvema,
čitava se rulja oborila na me.

⁸ Ustao je proti meni da svjedoči
i u lice mi se baca klevetama.

⁹ Jarošću me svojom razdire i goni,
škrgućuć’ zubima obara se na me.
Moji protivnici sijeku me očima,

¹⁰ prijeteći, na mene usta razvaljuju,
po obrazima me sramotno ćuškaju,
u čoporu svi tad navaljuju na me.

¹¹ Da, zloćudnicima Bog me predao,
u ruke opakih on me izručio.

¹² Mirno življah dok On ne zadrma mnome,
za šiju me ščepa da bi me slomio.

¹³ Uze me za biljeg i strijelama osu,
nemilosrdno mi bubrege probode
i mojom žuči zemlju žednu natopi.

¹⁴ Na tijelu mi ranu do rane otvara,
kao bijesan ratnik nasrće na mene.

¹⁵ Tijelo sam golo u kostrijet zašio,
zario sam čelo svoje u prašinu.

¹⁶ Zapalilo mi se sve lice od suza,
sjena tamna preko vjeđa mi je pala.

¹⁷ A nema nasilja na rukama mojim,
molitva je moja bila uvijek čista.

¹⁸ O zemljo, krvi moje nemoj sakriti
i kriku mom ne daj nigdje da počine.

¹⁹ Odsad na nebu imam ja svjedoka,
u visini gore moj stoji branitelj.

²⁰ Moja vika moj je odvjetnik kod Boga
dok se ispred njega suze moje liju:

²¹ o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom
k’o što smrtnik brani svojega bližnjega.

²² No životu mom su odbrojena ljeta,
na put bez povratka meni je krenuti.