Knjiga o Jobu 29

¹ ?Job nastavi svoju besjedu i reče:

² »O, da mi je prošle proživjet’ mjesece,
dane one kad je Bog nada mnom bdio,

³ kad mi je nad glavom njegov sjao žižak
a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo,

⁴ kao u dane mojih zrelih jeseni
kad s mojim stanom Bog prijateljevaše,

⁵ kada uz mene još bijaše Svesilni
i moji me okruživahu dječaci,

⁶ kada mi se noge u mlijeku kupahu,
a potokom ulja ključaše mi kamen!

⁷ Kada sam na vrata gradska izlazio
i svoju stolicu postavljao na trg,

⁸ vidjevši me, sklanjali bi se mladići,
starci bi ustavši stojeći ostali.

⁹ Razgovor bi prekidali uglednici
i usta bi svoja rukom zatvarali.

¹⁰ Glavarima glas bi sasvim utihnuo,
za nepce bi im se zalijepio jezik.

¹¹ Tko god me slušao, blaženim me zvao,
hvalilo me oko kad bi me vidjelo.

¹² Jer izbavljah bijednog kada je kukao
i sirotu ostavljenu bez pomoći.

¹³ Na meni bješe blagoslov izgubljenih,
srcu udovice ja veselje vraćah.

¹⁴ Pravdom se ja kao haljinom odjenuh,
nepristranost bje mi plaštem i povezom.

¹⁵ Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju,

¹⁶ otac ubogima, zastupnik strancima.

¹⁷ Kršio sam zube čovjeku opaku,
plijen sam čupao iz njegovih čeljusti.

¹⁸ Govorah: ‘U svom ću izdahnuti gnijezdu,
k’o palma, bezbrojne proživjevši dane.

¹⁹ Korijenje se moje sve do vode pruža,
na granama mojim odmara se rosa.

²⁰ Pomlađivat će se svagda slava moja
i lûk će mi se obnavljati u ruci.’«

²¹ Slušali su željno što ću im kazati
i šutjeli da od mene savjet čuju.

²² Na riječi mi ne bi ništa dometali
i besjede su mi daždile po njima.

²³ Za mnom žudjeli su oni k’o za kišom,
otvarali usta k’o za pljuskom ljetnim.

²⁴ Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje;
pazili su na vedrinu moga lica.

²⁵ Njima ja sam izabirao putove,
kao poglavar ja sam ih predvodio,
kao kralj među svojim kad je četama
kao onaj koji tješi ojađene.