Izaija 64

Biblija Hrvatski	VULGATA
1 kao kad oganj suho granje zapali i vatra vodu zakuha!	1 Utinam dirumperes cælos, et descenderes ; a facie tua montes defluerent ;
2 Čineć’ djela strahotna, neočekivana, silazio si i brda su se tresla pred tobom!	2 sicut exustio ignis tabescerent, aquæ arderent igni : ut notum fieret nomen tuum inimicis tuis ; a facie tua gentes turbarentur.
3 Odvijeka se čulo nije, uho nijedno nije slušalo, oko nijedno nije vidjelo, da bi koji bog, osim tebe, takvo što činio onima koji se uzdaju u njega.	3 Cum feceris mirabilia, non sustinebimus ; descendisti, et a facie tua montes defluxerunt.
4 Pomažeš onima što pravdu čine radosno i tebe se spominju na putima tvojim; razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo.	4 A sæculo non audierunt, neque auribus perceperunt ; oculus non vidit, Deus, absque te, quæ præparasti exspectantibus te.
5 Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša k’o haljine okaljane. Svi mi k’o lišće otpadosmo i opačine naše k’o vjetar nas odnose.	5 Occurristi lætanti, et facienti justitiam ; in viis tuis recordabuntur tui. Ecce tu iratus es, et peccavimus ; in ipsis fuimus semper, et salvabimur.
6 Nikog nema da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim.	6 Et facti sumus ut immundus omnes nos, et quasi pannus menstruatæ universæ justitiæ nostræ ; et cecidimus quasi folium universi, et iniquitates nostræ quasi ventus abstulerunt nos.
7 Pa ipak, naš si otac, o Jahve: mi smo glina, a ti si naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih.	7 Non est qui invocet nomen tuum ; qui consurgat, et teneat te. Abscondisti faciem tuam a nobis, et allisisti nos in manu iniquitatis nostræ.
8 Ne srdi se, Jahve, odveć žestoko, ne spominji se bez prestanka naše krivice. De pogledaj – ta svi smo mi narod tvoj!	8 Et nunc, Domine, pater noster es tu, nos vero lutum ; et fictor noster tu, et opera manuum tuarum omnes nos.
9 Opustješe sveti gradovi tvoji, Sion pustinja posta, i pustoš Jeruzalem.	9 Ne irascaris, Domine, satis, et ne ultra memineris iniquitatis nostræ ; ecce, respice, populus tuus omnes nos.
10 Dom, svetinja naša i ponos naš, u kom te oci naši slavljahu, ognjem izgori i sve su nam dragocjenosti opljačkane.	10 Civitas Sancti tui facta est deserta, Sion deserta facta est, Jerusalem desolata est.
11 Zar ćeš se na sve to, Jahve, sustezati, zar ćeš šutjet’ i ponižavati nas odveć žestoko?«	11 Domus sanctificationis nostræ et gloriæ nostræ, ubi laudaverunt te patres nostri, facta est in exustionem ignis, et omnia desiderabilia nostra versa sunt in ruinas.
	12 Numquid super his continebis te, Domine ; tacebis, et affliges nos vehementer ?