Pjesma nad pjesmama 5

¹ Došao sam u vrt svoj, o sestro moja, nevjesto,
berem smirnu svoju i balzam svoj,
jedem med svoj i saće svoje,
pijem vino svoje i mlijeko svoje.
Jedite, prijatelji,
pijte i opijte se, mili moji!

² Ja spavam, ali srce moje bdî.
Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca:
»Otvori mi, sestro moja,
prijateljice moja,
golubice moja, savršena moja,
glava mi je puna rose
a kosa noćnih kapi.«

³ »Svukla sam odjeću svoju,
kako da je odjenem?
Noge sam oprala,
kako da ih okaljam?«

⁴ Dragi moj promoli ruku kroz otvor,
a sva mi utroba uzdrhta.

⁵ Ustadoh da otvorim dragome svome,
a iz ruke mi prokapa smirna
i poteče niz prste na ručku zavora.

⁶ Otvorih dragome svome,
ali on se već bijaše udaljio i nestao.
Ostala sam bez daha kad je otišao.
Tražila sam ga, ali ga nisam našla,
zvala sam, ali nije se odazvao.

⁷ Sretoše me čuvari koji grad obilaze,
tukli su me, ranili i plašt mi uzeli čuvari zidina.

⁸ Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,
ako nađete dragoga moga,
što ćete mu reći?
Da sam bolna od ljubavi.

⁹ Što je tvoj dragi bolji od drugih,
o najljepša među ženama,
što je tvoj dragi bolji od drugih
te nas toliko zaklinješ?

¹⁰ Dragi je moj bijel i rumen,
ističe se među tisućama.

¹¹ Glava je njegova kao zlato,
zlato čisto,
uvojci kao palmine mladice,
crne poput gavrana.

¹² Oči su njegove kao golubi
nad vodom potočnom;
zubi mu kao mlijekom umiveni,
u okvir poredani.

¹³ Obrazi su njegovi kao lijehe
mirisnog bilja,
kao cvijeće ugodno,
usne su mu ljiljani
iz kojih smirna teče.

¹⁴ Ruke su mu zlatno prstenje
puno dragulja,
prsa su njegova kao čista bjelokost
pokrita safirima.

¹⁵ Noge su mu stupovi od mramora
na zlatnom podnožju.
Stas mu je kao Liban,
vitak poput cedra.

¹⁶ Govor mu je sladak
i sav je od ljupkosti.
Takav je dragi moj,
takav je prijatelj moj,
o kćeri jeruzalemske.