Psalmi 139

¹ Zborovođi.
Davidov. Jahve, proničeš me svega i poznaješ,

² ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ.

³ Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.

⁴ Riječ mi još nije na jezik došla,
a ti, Jahve, sve već znadeš.

⁵ S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
na mene si ruku svoju stavio.

⁶ Znanje to odveć mi je čudesno,
previsoko da bih ga dokučio.

⁷ Kamo da idem od duha tvojega
i kamo da od tvog lica pobjegnem?

⁸ Ako se na nebo popnem, ondje si,
ako u podzemlje legnem, i ondje si.

⁹ Uzmem li krila zorina
pa se naselim moru na kraj,

¹⁰ i ondje bi me ruka tvoja vodila,
desnica bi me tvoja držala.

¹¹ Reknem li: »Nek’ me barem tmine zakriju
i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!« –

¹² ni tmina tebi neće biti tamna:
noć sjaji kao dan
i tama kao svjetlost.

¹³ Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.

¹⁴ Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,

¹⁵ kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.

¹⁶ Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:
dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.

¹⁷ Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi,
kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.

¹⁸ Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!
Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!

¹⁹ De, istrijebi, Bože, zlotvora,
krvoloci nek’ odstupe od mene!

²⁰ Jer podmuklo se bune protiv tebe,
uzalud se dižu tvoji dušmani.

²¹ Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje?
Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?

²² Mržnjom dubokom ja ih mrzim
i držim ih svojim neprijateljima.

²³ Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj,
iskušaj me i upoznaj misli moje:

²⁴ pogledaj, ne idem li putem pogubnim
i povedi me putem vječnim!