Knjiga o Jobu 3

¹ Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;

² poče svoju besjedu i reče:

³ »O, ne bilo dana kad sam se rodio
i noći što javi: ‘Začeo se dječak!’

⁴ U crnu tminu dan taj nek’ se prometne!
S visina se njega Bog ne spominjao,
svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!

⁵ Mrak i sjena smrtna o nj se otimali,
posvema ga tmina gusta prekrila,
pomrčine dnevne stravom ga morile!

⁶ O, da bi ga tama svega presvojila,
nek’ se ne dodaje danima godine,
nek’ ne ulazi u brojenje mjeseci!

⁷ A noć ona bila žalosna dovijeka,
ne čulo se u njoj radosno klicanje!

⁸ Prokleli je oni štono dan proklinju
i Levijatana probudit’ su kadri!

⁹ Pomrčale zvijezde njezina svanuća,
zaludu se ona vidjelu nadala,
i zorinih vjeđa ne gledala nigda!

¹⁰ Što mi od utrobe ne zatvori vrata
da sakrije muku od mojih očiju!

¹¹ Što nisam mrtav od krila materina,
što ne izdahnuh izlazeć’ iz utrobe?

¹² Čemu su me dva koljena prihvatila
i dojke dvije da me nejaka podoje?

¹³ U miru bih vječnom počivao sada,
spavao bih, pokoj svoj bih uživao

¹⁴ s kraljevima i savjetnicima zemlje
koji su sebi pogradili grobnice,

¹⁵ ili s knezovima, zlatom bogatima,
što su kuće svoje srebrom napunili.

¹⁶ Ne bih bio – k’o nedonošče zakopano,
k’o novorođenče što svjetla ne vidje.

¹⁷ Zlikovci se više ne obijeste ondje,
iznemogli tamo nalaze počinka.

¹⁸ Sužnjeve na miru tamo ostavljaju:
ne slušaju više poviku stražara.

¹⁹ Malen ondje leži zajedno s velikim,
rob je slobodan od gospodara svoga.

²⁰ Čemu darovati svjetlo nesretniku
i život ljudima zagorčene duše

²¹ koji smrt ištu, a ona ne dolazi,
i kao za blagom za njome kopaju?

²² Grobnom bi se humku oni radovali,
klicali od sreće kad bi grob svoj našli.

²³ Što će to čovjeku kom je put sakriven,
koga je Bog sa svih strana zapriječio?

²⁴ Zato videć’ hranu, uzdahnuti moram,
k’o voda se moji razlijevaju krici.

²⁵ Obistinjuje se moje strahovanje,
snalazi me, evo, čega god se bojah.

²⁶ Pokoja ni mira meni više nema,
u mukama mojim nikad mi počinka.«