Knjiga o Jobu 26

¹ Job progovori i reče:

¹ Job nastavi svoju besjedu i reče:

² »Kako dobro znadeš pomoći nemoćnom
i mišicu iznemoglu poduprijeti!

² »Živoga mi Boga što mi pravdu krati
i Svesilnog koji dušu mi zagorča:

³ Kako dobar savjet daješ neukome;
baš si preveliku mudrost pokazao.

³ sve dok duha moga bude još u meni,
dok mi dah Božji u nosnicama bude,

⁴ Kome li si ove uputio riječi
i koji duh je iz tebe govorio?«

⁴ usne moje neće izustiti zloću
niti će laž kakva doći na moj jezik.

⁵ Daleko od mene da vam dadem pravo,
nedužnost svoju do zadnjeg daha branim.

⁶ Pravde svoje ja se držim, ne puštam je;
zbog mojih me dana srce korit’ neće.

⁷ Neka mi dušmana kob opakog snađe,
a mog protivnika udes bezbožnikov!

⁸ Čemu se nadati može kad vapije
i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?

⁹ Hoće li čuti Bog njegove krikove
kada se na njega obori nevolja?

¹⁰ Zar će se radovat’ on u Svesilnome,
zar će Boga svakog časa zazivati?

¹¹ Ali Božju ruku ja ću vam pokazat’
i neću vam sakrit’ namjere Svesilnog.

¹² Eto, sve ste sami mogli to vidjeti,
što se onda u ispraznosti gubite?«

¹³ »Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom,
ovo baštini silnik od Svemogućeg.

¹⁴ Ima li sinova mnogo, mač ih čeka,
a porod mu neće imat’ dosta kruha.

¹⁵ Smrt će sahranit’ preživjele njegove
i udovice ih oplakivat’ neće.

¹⁶ Ako i srebra k’o praha nagomila,
ako i nakupi haljina k’o blata,

¹⁷ nek’ ih skuplja, odjenut će ih pravednik,
ljudi će nedužni podijeliti srebro.

¹⁸ Od paučine je kuću sagradio,
kolibicu kakvu sebi diže čuvar:

¹⁹ bogat je legao, al’ po posljednji put;
kad oči otvori, ničeg više nema.

²⁰ Usred bijela dana strava ga spopada,
noću ga oluja zgrabi i odnese.

²¹ Istočni ga vjetar digne i odvuče,
daleko ga baca od njegova mjesta.

²² Bez milosti njime vitla on posvuda,
dok mu ovaj kuša umaći iz ruke.

²³ Rukama plješću nad njegovom propašću
i zvižde na njega kamo god došao.