Pjesma nad pjesmama 2

¹ – Ja sam cvijet šaronski, ljiljan u dolu.

² – Što je ljiljan među trnjem,
to je prijateljica moja
među djevojkama.

³ – Što je jabuka među šumskim stablima,
to je dragi moj među mladićima;
bila sam željna hlada njezina i sjedoh,
plodovi njeni slatki su grlu mome.

⁴ Uveo me u odaje vina
i pokrio me zastavom ljubavi.

⁵ Okrijepite me kolačima,
osvježite jabukama,
jer sam bolna od ljubavi.

⁶ Njegova mi je lijeva ruka pod glavom,
a desnom me grli.

⁷ – Kćeri jeruzalemske, zaklinjem vas
srnama i košutama poljskim,
ne budite, ne budite ljubav moju
dok sama ne bude htjela!

⁸ Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi,
prelijeće brda, preskakuje brežuljke.

⁹ Dragi je moj kao srna,
on je kao jelenče.
Evo ga za našim zidom,
gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke.

¹⁰ Dragi moj podiže glas i govori mi:
»Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi,

¹¹ jer evo, zima je već minula,
kiša je prošla i nestala.

¹² Cvijeće se po zemlji ukazuje,
vrijeme pjevanja dođe
i glas se grličin čuje
u našem kraju.

¹³ Smokva je izbacila prve plodove,
vinograd, u cvatu, miriše.
Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi.

¹⁴ Golubice moja, u špiljama kamenim,
u skrovištima vrletnim,
daj da ti vidim lice
i da ti čujem glas,
jer glas je tvoj ugodan
i lice je tvoje krasno.«

¹⁵ Pohvatajte lisice, male lisice
što oštećuju vinograde,
naše vinograde u cvatu.

¹⁶ Dragi moj pripada meni,
a ja njemu,
on pase među ljiljanima.

¹⁷ Prije nego dan izdahne
i sjene se spuste,
vrati se, dragi moj:
budi lagan kao srna,
kao lane na gori Beteru.