Jeremija 2

¹ I dođe mi riječ Jahvina:

² »Idi i viči u uši Jeruzalemu:
Ovako govori Jahve: ‘Spominjem se mladosti tvoje privržene,
ljubavi tvoje vjereničke:
ti pođe za mnom u pustinju,
po zemlji gdje se ne sije.

³ Izrael bijaše Jahvi svetinja,
prvina plodova njegovih;
tko god od njih jeđaše, bijaše kažnjen;
zlo ga snađe’« – riječ je Jahvina.

⁴ »Čujte riječ Jahvinu, dome Jakovljev,
i svi rodovi doma Izraelova.

⁵ Ovako govori Jahve:
‘Kakvu nepravdu nađoše oci vaši na meni
te se udaljiše od mene?
Za ispraznošću pođoše,
te sami isprazni postadoše.

⁶ Ne pitahu: Gdje je Jahve
koji nas izvede iz zemlje egipatske
te nas vođaše kroz pustinju,
po zemlji pustoj, jedva prohodnoj,
po zemlji suhoj i mračnoj,
po zemlji kojom nitko ne prolazi,
nit’ se tko nastanjuje?’

⁷ U zemlju vinograda i maslinika ja vas dovedoh,
da se hranite plodom i dobrotom njezinom.
Ali tek što uđoste,
zemlju moju oskvrnuste
i baštinu moju u gnusobu pretvoriste.

⁸ Svećenici ne govorahu: ‘Gdje je Jahve?’
Tumači Zakona mene ne upoznaše,
pastiri otpadoše od mene,
a proroci prorokovahu u ime Baalovo
i iđahu za onima što im pomoći ne mogoše.

⁹ Zato ću još parnicu voditi s vama«
– riječ je Jahvina –
»i parbit ću se sa sinovima sinova vaših.

¹⁰ Pođite, dakle, na otoke kitimske, da vidite,
ili u Kedar pošljite izvidnice
te dobro promislite i provjerite
je li se igda što slično zbilo.

¹¹ Je li koji narod mijenjao bogove –
oni čak i nisu bogovi!
A narod moj Slavu svoju zamijeni
za one što ne pomažu!

¹² Zapanjite se nad tim, nebesa,
zgranite se i zaprepastite«,
riječ je Jahvina.

¹³ »Jer dva zla narod moj učini:
ostavi mene,
Izvor vode žive,
te iskopa sebi kladence,
kladence ispucane
što vode držati ne mogu.

¹⁴ Je li Izrael rob
il’ sluga u kući rođen?
Zašto plijenom posta?

¹⁵ Lavovi su na nj rikali,
podizali glas svoj.
U pustoš pretvoriše zemlju njegovu,
gradove popališe, nema im žitelja.

¹⁶ Čak i oni iz Memfisa i Tafnisa
brijahu ti tjeme.

¹⁷ Nisi li to sam sebi učinio
otpavši od Jahve, Boga svojega?

¹⁸ A sad, zašto krećeš u Egipat
da piješ vode iz Nila?
Zašto krećeš u Asiriju
da piješ vode iz Rijeke?

¹⁹ Opačina te tvoja kažnjava,
otpadništvo te tvoje osuđuje.
Shvati i vidi
kako je teško i gorko
što ostavi Jahvu, Boga svojega,
što više nema straha mog u tebi« –
riječ je Gospoda Jahve nad vojskama.

²⁰ »Da, odavna ti slomi jaram svoj,
raskide veze što te vezahu
i reče: ‘Neću da robujem.’
Pa ipak, na svakom povišem humu,
pod svakim drvetom zelenim
lijegao si k’o bludnica.

²¹ A ja te zasadih kao lozu izabranu,
k’o sadnicu plemenitu.
Kako li mi se samo prometnu u jalov izrod,
u lozu divlju!

²² Da se i lužinom opereš,
napravljenom od mnogo pepela,
ostat će mrlja bezakonja tvoga preda mnom« –
riječ je Jahve Gospoda.

²³ »Kako samo možeš reći:
‘Nisam se uprljala,
za baalima nisam trčala.’?
Pogledaj tragove svoje u dolini,
upoznaj što si učinila.
Deva brza što krstari stazama svojim,

²⁴ magarica divlja navikla na pustinju,
u pohoti svojoj požudno dašće,
tko da je ukroti u vrijeme gonjenja?
Tko god je traži, neće se umoriti,
naći će je u mjesecu njezinu.

²⁵ Čuvaj se da ti noga ne obosi,
grlo se ne osuši.
A ti kažeš: ‘Ne, uzalud je!
Jer volim strance,
i za njima ću ići.’

²⁶ Kao što se lupež zastidi kad ga uhvate,
tako će se zastidjeti sinovi – dom Izraelov,
oni, kraljevi, knezovi,
svećenici i proroci njihovi

²⁷ koji govore drvetu: ‘Ti si otac moj!’
a kamenu: ‘Ti si me rodio!’
jer mi leđa okreću,
a ne lice,
ali u nevolji svojoj zapomažu:
‘Ustani, spasi nas!’

²⁸ Gdje su bogovi što ih ti sâm načini?
Nek’ ustanu ako te mogu spasiti u nevolji tvojoj!
Jer imaš, o Judejo,
bogova koliko i gradova!
Koliko Jeruzalem ima ulica,
toliko Baal ima žrtvenika.

²⁹ Zašto hoćete da se sa mnom parbite?
Svi se od mene odmetnuste« –
riječ je Jahvina.

³⁰ »Zaludu sam udarao sinove vaše:
vi iz toga ne uzeste pouke:
mačevi vaši rastrgaše vaše proroke
kao lav zatornik.

³¹ Kakva li ste roda? Čujte riječ Jahvinu:
Zar bijah pustinja Izraelu,
il’ zemlja mračna?
Zašto moj narod govori:
‘Slobodu hoćemo,
nećemo više k tebi!’?

³² Zaboravlja li djevica svoj nakit
il’ nevjesta pojas svoj ?
A narod moj mene zaboravi,
bezbroj je tomu već dana.

³³ O, kako li dobro znaš svoj put
kad tragaš za ljubavlju!
Zato si i na zlo
putove svoje navikla.

³⁴ Čak su i ruke tvoje
omašćene krvlju siromaha nevinih:
nisi ih zatekla kako provaljuju vrata tvoja.
Da, za sve njih ti ćeš odgovarati.

³⁵ A govoriš: ‘Nevina sam,
gnjev se njegov odvratio od mene.’
Evo me da ti sudim
jer govoriš: ‘Nisam zgriješila.’

³⁶ Kako si jadna
u zabludjelosti svojoj!
I Egipćani će te posramiti
kao što te posramiše Asirci.

³⁷ I odavde ćeš morati otići
s rukama nad glavom svojom,
jer Jahve odbaci one u koje se uzdaš;
ti nećeš biti sretna s njima.«