Jeremija 15

¹ I reče mi Jahve: »Kad bi i Mojsije i Samuel stali pred lice moje, ne bi mi se duša obratila narodu tome. Otjeraj ih ispred lica mojega, neka idu od mene!

² Ako te upitaju: ‘Kamo da idemo?’, odgovori im: ‘Ovako govori Jahve: Tko je za smrt, u smrt!
Tko je za mač, pod mač!
Tko je za glad, u glad!
Tko je za izgnanstvo, u izgnanstvo!’

³ Poslat ću na njih četiri nevolje« – riječ je Jahvina: »mač da ih ubija, pse da ih rastrgaju, ptice nebeske i zvjerad da ih žderu i zatiru.

⁴ I učinit ću ih užasom svim kraljevstvima zemaljskim, i to zbog Manašea, sina Ezekijina, kralja judejskoga – za sva zla što ih počini u Jeruzalemu.«

⁵ »Tko da se smiluje tebi, Jeruzaleme,
tko da te požali?
Tko li će se svratit’ da te zapita kako ti je?

⁶ Ti me odbaci« – riječ je Jahvina –
»i leđa mi okrenu.
I zato na te digoh ruku zatornicu.
Dojadi mi da ti uvijek praštam!

⁷ Zato ću ih izvijati vijačom
na vratima zemlje ove.
Narod svoj ću lišit’ djece i istrijebit’ ga,
jer se ne obraćaju sa svojih putova.

⁸ Bit će u njih više udovica
negoli pijeska morskoga.
Na majke mladih ratnika
dovest ću zatornika, usred podneva,
i pustit ću na njih iznenada
užas i strahotu.

⁹ Onesvijestila se roditeljka sedmero djece,
dušu ispustila.
Sunce joj zađe još za dana:
postiđena, osramoćena je.
A što od njih ostane,
pod mač ću vrći
pred njihovim dušmanima« –
riječ je Jahvina.

¹⁰ Jao meni, majko, što si me rodila,
da svađam se i prepirem sa svom zemljom.
Nikom ne uzajmih,
ni od koga zajma ne uzeh,
a ipak svi me proklinju.

¹¹ Uistinu, o Jahve, nisam li ti služio za njihovo dobro,
nisam li tražio milost u tebe za neprijatelja svoga,
u doba nevolje,
u danima tjeskobe njegove?
Ti to dobro znaš!

¹² Može l’ se željezo slomiti,
željezo sa sjevera i mjed?

¹³ »Tvoje bogatstvo i blago tvoje
pljački ću predati.
Tako ćeš platiti za sva bezakonja svoja po svoj zemlji.

¹⁴ Učinit ću te robljem neprijateljâ
u zemlji koju ne poznaješ,
jer gnjevmoj planu ognjem
koji će vas sažgati,
koji će protiv vas buknuti.«

¹⁵ Jahve, spomeni me se
i pohodi me
i kazni progonitelje moje.
Ne daj da propadnem zbog sporosti srdžbe tvoje!
Spomeni se da tebe radi podnosim sramotu.

¹⁶ Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao:
riječi tvoje ushitiše
i obradovaše srce moje.
Jer sam se tvojim zvao imenom,
o Jahve, Bože nad vojskama.

¹⁷ Nikad sjedio nisam u društvu veseljaka
da se razveselim.
Pod težinom ruke tvoje samotan živim,
jer ti me jarošću prože.

¹⁸ Zašto je bol moja bez prebola?
Zašto je rana moja neiscjeljiva
i nikako da zaraste?
Ah! Hoćeš li meni biti kao potok nestalan,
vodama nepouzdan?

¹⁹ Zato ovako govori Jahve:
»Ako se vratiš, pustit ću te da mi opet služiš;
ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna,
bit ćeš usta moja.
Oni će se okrenuti k tebi,
al’ ti se zato ne smiješ okrenuti k njima!

²⁰ Učinit ću od tebe za ovaj narod
zid od mjedi, neosvojiv.
Borit će se protiv tebe,
al’ te neće nadvladati,
jer ja sam s tobom,
da te spasim i izbavim« –
riječ je Jahvina.

²¹ »Izbavit ću te iz ruku zlikovaca
i otkupiti te iz ruku silnika.«