Knjiga o Jobu 13

¹ Očima svojim sve to ja vidjeh, ušima svojim čuh i razumjeh.

² Sve što vi znate znadem to i ja,
ni u čemu od vas gori nisam.

³ Zato, zborit’ moram sa Svesilnim,
pred Bogom svoj razlog izložiti.

⁴ Jer, kovači laži vi ste pravi,
i svi ste vi zaludni liječnici!

⁵ Kada biste bar znali šutjeti,
mudrost biste svoju pokazali!

⁶ Dokaze mi ipak poslušajte,
razlog mojih usana počujte.

⁷ Zar zbog Boga govorite laži,
zar zbog njega riječi te prijevarne?

⁸ Zar biste pristrano branit’ htjeli Boga,
zar biste mu htjeli biti odvjetnici?

⁹ Zar bi dobro bilo da vas on ispita?
Zar biste ga obmanuli k’o čovjeka?

¹⁰ Kaznom preteškom on bi vas pokarao
poradi potajne vaše pristranosti.

¹¹ Zar vas veličanstvo njegovo ne plaši
i zar vas od njega užas ne spopada?

¹² Razlozi su vam od pepela izreke,
obrana je vaša obrana od blata.

¹³ Umuknite sada! Dajte da govorim,
pa neka me poslije snađe što mu drago.

¹⁴ Zar da meso svoje sâm kidam zubima?
Da svojom rukom život upropašćujem?

¹⁵ On me ubit’ može: nade druge nemam
već da pred njim svoje držanje opravdam.

¹⁶ I to je već zalog mojega spasenja,
jer bezbožnik preda nj ne može stupiti.

¹⁷ Pažljivo mi riječi poslušajte,
nek’ vam prodre u uši besjeda.

¹⁸ Gle: ja sam pripremio parnicu,
jer u svoje sam právo uvjeren.

¹⁹ Tko se sa mnom hoće parničiti? –
Umuknut ću potom te izdahnut’.

²⁰ Dvije mi molbe samo ne uskrati
da se od tvog lica ne sakrivam:

²¹ digni s mene tešku svoju ruku
i užasom svojim ne straši me.

²² Tada me pitaj, a ja ću odgovarat’;
ili ja da pitam, ti da odgovaraš.

²³ Koliko počinih prijestupa i grijeha?
Prekršaj mi moj pokaži i krivicu.

²⁴ Zašto lice svoje kriješ sad od mene,
zašto u meni vidiš neprijatelja?

²⁵ Zašto strahom mučiš list vjetrom progonjen,
zašto se na suhu obaraš slamčicu?

²⁶ O ti, koji mi gorke pišeš presude
i teretiš mene grijesima mladosti,

²⁷ koji si mi noge u klade sapeo
i koji bdiš nad svakim mojim korakom
i tragove stopa mojih ispituješ!

²⁸ Život mi se k’o trulo drvo raspada,
k’o haljina što je moljci izjedaju!