Knjiga o Jobu 2

¹ Jednoga dana dođu opet sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan.

² Jahve tad upita Satana: »Odakle dolaziš?« – »Evo prođoh zemljom i obiđoh je«, odgovori on.

³ Nato će Jahve: »Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan: boji se Boga i kloni zla! On je još postojan u neporočnosti, pa si me uzalud izazvao da ga upropastim.«

⁴ A Satan odvrati: »Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život.

⁵ Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!«

⁶ »Neka ti bude!« – reče Jahve Satanu. – »U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj!«

⁷ I Satan ode ispred lica Jahvina.
On udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena.

⁸ Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo.

⁹ Tada mu njegova žena reče: »Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!«

¹⁰ Job joj odgovori: »Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?« U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama.

¹¹ Uto čuše tri Jobova prijatelja za sve nevolje koje ga zadesiše; svaki se zaputi iz svoga kraja – Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama – i odlučiše da odu zajedno ožaliti ga i utješiti.

¹² A kad su izdaleka upravili oči na njega, nisu ga prepoznali. Tad udariše u plač; svaki razdrije svoju haljinu i prosu prah po glavi.

¹³ Potom sjedoše kraj njega na zemlju i ostadoše tako sedam dana i sedam noći. Nijedan mu ne progovori ni riječi, jer vidješe da je velika njegova bol.