Izaija 64

¹ kao kad oganj suho granje zapali
i vatra vodu zakuha!

² Čineć’ djela strahotna, neočekivana,
silazio si i brda su se tresla pred tobom!

³ Odvijeka se čulo nije,
uho nijedno nije slušalo,
oko nijedno nije vidjelo,
da bi koji bog, osim tebe, takvo što činio
onima koji se uzdaju u njega.

⁴ Pomažeš onima što pravdu čine radosno
i tebe se spominju na putima tvojim;
razgnjevismo te, griješismo,
od tebe se odmetnusmo.

⁵ Tako svi postasmo nečisti,
a sva pravda naša k’o haljine okaljane.
Svi mi k’o lišće otpadosmo
i opačine naše k’o vjetar nas odnose.

⁶ Nikog nema da tvoje ime prizove,
da se probudi i osloni o tebe.
Jer lice si svoje od nas sakrio
i predao nas u ruke zločinima našim.

⁷ Pa ipak, naš si otac, o Jahve:
mi smo glina, a ti si naš lončar –
svi smo mi djelo ruku tvojih.

⁸ Ne srdi se, Jahve, odveć žestoko,
ne spominji se bez prestanka naše krivice.
De pogledaj – ta svi smo mi narod tvoj!

⁹ Opustješe sveti gradovi tvoji,
Sion pustinja posta,
i pustoš Jeruzalem.

¹⁰ Dom, svetinja naša i ponos naš,
u kom te oci naši slavljahu,
ognjem izgori
i sve su nam dragocjenosti opljačkane.

¹¹ Zar ćeš se na sve to, Jahve, sustezati,
zar ćeš šutjet’ i ponižavati nas odveć žestoko?«