Knjiga Mudrosti 17

Biblija Hrvatski	VULGATA
1 Veliki su i nedokučivi sudovi tvoji, zato lutaju duše nepoučljive.	1 Magna sunt enim judicia tua, Domine, et inenarrabilia verba tua : propter hoc indisciplinatæ animæ erraverunt.
2 Dok su mislili bezbožnici da imaju u vlasti sveti narod tvoj, postadoše sužnji tmine u okovima duge noći, zatvoreni pod svojim krovovima, prognanici vječne providnosti.	2 Dum enim persuasum habent iniqui posse dominari nationi sanctæ, vinculis tenebrarum et longæ noctis compediti, inclusi sub tectis, fugitivi perpetuæ providentiæ jacuerunt.
3 Mišljahu da će im se tajni grijesi skriti, pokriveni tamnim velom zaborava, a rasuše se u užasnu strahu, zaplašeni utvarama.	3 Et dum putant se latere in obscuris peccatis, tenebroso oblivionis velamento dispersi sunt, paventes horrende, et cum admiratione nimia perturbati.
4 Ni skrovište u koje se povukoše nije ih sačuvalo od straha, nego se oko njih razlijegao grozan jek, ukazivahu im se kobne utvare, mračnih lica.	4 Neque enim quæ continebat illos spelunca sine timore custodiebat, quoniam sonitus descendens perturbabat illos, et personæ tristes illis apparentes pavorem illis præstabant.
5 I nikakva im sila ognjena nije mogla svjetla pružiti, niti su sjajne plamene zvijezde mogle osvijetliti tu strašnu noć.	5 Et ignis quidem nulla vis poterat illis lumen præbere, nec siderum limpidæ flammæ illuminare poterant illam noctem horrendam.
6 Jedino im se ukazivaše neka lomača, sama od sebe upaljena, puna užasa; i kad bi ta prikaza iščezla, oni je, izvan sebe od straha, držahu strašnijom nego što bijaše.	6 Apparebat autem illis subitaneus ignis, timore plenus ; et timore perculsi illius quæ non videbatur faciei, æstimabant deteriora esse quæ videbantur.
7 Nemoćna bijahu njihova umijeća čarobnjačka i njihovo hvastanje razborom bijaše izvrgnuto ruglu.	7 Et magicæ artis appositi erant derisus, et sapientiæ gloriæ correptio cum contumelia.
8 Jer oni koji prije obećavahu kako će istjerati strah i tjeskobu iz bolne duše, sami se razbolješe od straha smiješnoga.	8 Illi enim qui promittebant timores et perturbationes expellere se ab anima languente, hi cum derisu pleni timore languebant.
9 Kad ih i nije ništa strahovito plašilo, bješe im na užas gmizanje životinja i šištanje zmija. Ginuli su od straha, ne usuđujući se pogledati ni u zrak kojem se ne može umaknuti.	9 Nam etsi nihil illos ex monstris perturbabat, transitu animalium et serpentium sibilatione commoti, tremebundi peribant, et aërem quem nulla ratione quis effugere posset, negantes se videre.
10 Jer zloća je strašljivaca: vlastitim se svjedočanstvom osuđuje i uvijek zlo uvećava kad je stane savjest tištiti.	10 Cum sit enim timida nequitia, dat testimonium condemnationis : semper enim præsumit sæva, perturbata conscientia :
11 Jer strah i nije drugo nego izdaja pomagala što ih razum daje:	11 nihil enim est timor nisi proditio cogitationis auxiliorum.
12 što se manje čovjek u sebi na njih oslanja, to mu teže pada što ne zna uzrok svojoj patnji.	12 Et dum ab intus minor est exspectatio, majorem computat inscientiam ejus causæ, de qua tormentum præstat.
13 I tako oni, one noći zaista nemoćne, izišle iz dubina podzemlja nemoćnog, usnuli istim snom,	13 Illi autem qui impotentem vere noctem, et ab infimis et ab altissimis inferis supervenientem, eumdem somnum dormientes,
14 bijahu progonjeni strašnim sablastima ili su smalaksali obamrle duše, jer ih napade iznenadan i neočekivan strah.	14 aliquando monstrorum exagitabantur timore, aliquando animæ deficiebant traductione : subitaneus enim illis et insperatus timor supervenerat.
15 I tako svaki, pavši gdje se našao, osta zatočen u tamnici bez prijevornica:	15 Deinde si quisquam ex illis decidisset, custodiebatur in carcere sine ferro reclusus.
16 i orač i pastir i radnik koji se samotan muči zaskočeni zapadoše u neminovnu nevolju, svi bijahu okovani jednim lancem tame.	16 Si enim rusticus quis erat, aut pastor, aut agri laborum operarius præoccupatus esset, ineffugibilem sustinebat necessitatem ;
17 I šumni vjetar, i milopojni ptičji glas među lisnim granama, i odmjeren huk vode što silovito protječe; i divlja buka pećinâ što se ruše,	17 una enim catena tenebrarum omnes erant colligati. Sive spiritus sibilans, aut inter spissos arborum ramos avium sonus suavis, aut vis aquæ decurrentis nimium,
18 i nevidljiva trka životinja što skaču, i urlik ljutih divljih zvijeri, i jeka što se odbija od gorskih dolova – sve ih ispunjaše užasom.	18 aut sonus validus præcipitatarum petrarum, aut ludentium animalium cursus invisus, aut mugientium valida bestiarum vox, aut resonans de altissimis montibus echo : deficientes faciebant illos præ timore.
19 A sav svijet blistao od sjajne svjetlosti i prepuštao se nesmetano svojim djelima.	19 Omnis enim orbis terrarum limpido illuminabatur lumine, et non impeditis operibus continebatur.
20 Jedino se nad njima raskrilila teška noć, slika mraka koji će ih primiti; ali teži od same tame bijahu oni – teret sami sebi.	20 Solis autem illis superposita erat gravis nox, imago tenebrarum quæ superventura illis erat : ipsi ergo sibi erant graviores tenebris.