Knjiga Mudrosti 17

¹ Veliki su i nedokučivi sudovi tvoji,
zato lutaju duše nepoučljive.

² Dok su mislili bezbožnici
da imaju u vlasti sveti narod tvoj,
postadoše sužnji tmine
u okovima duge noći,
zatvoreni pod svojim krovovima,
prognanici vječne providnosti.

³ Mišljahu da će im se tajni grijesi skriti,
pokriveni tamnim velom zaborava,
a rasuše se u užasnu strahu, zaplašeni utvarama.

⁴ Ni skrovište u koje se povukoše
nije ih sačuvalo od straha,
nego se oko njih razlijegao grozan jek,
ukazivahu im se kobne utvare, mračnih lica.

⁵ I nikakva im sila ognjena nije mogla svjetla pružiti,
niti su sjajne plamene zvijezde
mogle osvijetliti tu strašnu noć.

⁶ Jedino im se ukazivaše neka lomača,
sama od sebe upaljena, puna užasa;
i kad bi ta prikaza iščezla,
oni je, izvan sebe od straha,
držahu strašnijom nego što bijaše.

⁷ Nemoćna bijahu njihova umijeća čarobnjačka
i njihovo hvastanje razborom bijaše
izvrgnuto ruglu.

⁸ Jer oni koji prije obećavahu
kako će istjerati strah i tjeskobu iz bolne duše,
sami se razbolješe od straha smiješnoga.

⁹ Kad ih i nije ništa strahovito plašilo,
bješe im na užas gmizanje životinja i šištanje zmija.
Ginuli su od straha,
ne usuđujući se pogledati ni u zrak
kojem se ne može umaknuti.

¹⁰ Jer zloća je strašljivaca:
vlastitim se svjedočanstvom osuđuje
i uvijek zlo uvećava
kad je stane savjest tištiti.

¹¹ Jer strah i nije drugo nego izdaja pomagala
što ih razum daje:

¹² što se manje čovjek u sebi na njih oslanja,
to mu teže pada što ne zna uzrok svojoj patnji.

¹³ I tako oni, one noći zaista nemoćne,
izišle iz dubina podzemlja nemoćnog,
usnuli istim snom,

¹⁴ bijahu progonjeni strašnim sablastima
ili su smalaksali obamrle duše,
jer ih napade iznenadan i neočekivan strah.

¹⁵ I tako svaki, pavši gdje se našao,
osta zatočen u tamnici bez prijevornica:

¹⁶ i orač i pastir
i radnik koji se samotan muči
zaskočeni zapadoše u neminovnu nevolju,
svi bijahu okovani jednim lancem tame.

¹⁷ I šumni vjetar,
i milopojni ptičji glas među lisnim granama,
i odmjeren huk vode što silovito protječe;
i divlja buka pećinâ što se ruše,

¹⁸ i nevidljiva trka životinja što skaču,
i urlik ljutih divljih zvijeri,
i jeka što se odbija od gorskih dolova –
sve ih ispunjaše užasom.

¹⁹ A sav svijet blistao od sjajne svjetlosti
i prepuštao se nesmetano svojim djelima.

²⁰ Jedino se nad njima raskrilila teška noć,
slika mraka koji će ih primiti;
ali teži od same tame bijahu oni –
teret sami sebi.