Knjiga Mudrosti 9

¹ Bože otaca naših i Gospode milosrđa,
ti koji si riječju svojom stvorio svemir

² i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom
da vlada nad stvorovima tvojim

³ i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti
i da sud sudi dušom pravičnom:

⁴ daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja
i ne odbaci me između djece svoje.

⁵ Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje,
čovjek slab i malovjek,
nesposoban shvatiti pravdu i zakone.

⁶ Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen,
ali bez mudrosti koja od tebe dolazi,
opet ne bi ničemu vrijedio.

⁷ Ti si me izabrao za kralja svome narodu
i za suca sinovima i kćerima svojim.

⁸ Odredio si mi da sagradim hram na svetoj gori tvojoj
i žrtvenik u gradu boravišta tvojeg,
u liku svetoga šatora
koji si odiskona bio spremio.

⁹ S tobom je mudrost, koja zna djela tvoja,
koja je bila nazočna kad si stvarao svijet;
ona zna što je milo tvojim očima
i što je pravo po tvojim zapovijedima.

¹⁰ Pošlji je s nebesa svetih
i otpravi je od svoga slavnog prijestolja,
da uza me bude i potrudi se sa mnom
i da spoznam što je tebi milo.

¹¹ Jer ona sve zna i razumije,
ona će me razborito voditi u pothvatima mojim
i štititi svojom moći.

¹² Tad će ti djela moja biti ugodna,
i ja ću pravedno upravljati pukom tvojim
i bit ću dostojan prijestolja oca svoga.

¹³ Jer tko može spoznati Božju namisao
i tko će se domisliti što hoće Gospod?

¹⁴ Plašljive su misli smrtnika
i nestalne su naše namisli.

¹⁵ Jer propadljivo tijelo tlači dušu
i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima.

¹⁶ Mi jedva nagađamo što je na zemlji
i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama:
a što je na nebu, tko će istražiti?

¹⁷ Tko bi doznao tvoju volju
da ti nisi dao mudrosti
i da s visine nisi poslao duha svoga svetoga.

¹⁸ Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji
i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo
i spasili se tvojom mudrošću.