Izaija 17

¹ Proroštvo o Damasku. »Gle, prestat će Damask biti gradom
i postat će hrpom ruševina;

² njegovi gradići, dovijek napušteni,
bit će pašnjak stadima;
ležat će u njima
i nitko ih neće tjerati.

³ Izgubit će Efrajim utvrde,
a Damask kraljevstvo;
ostatku Arama zbit će se
što i slavi sinova Izraelovih« –
riječ je Jahve nad vojskama.

⁴ »U onaj dan smanjit će se slava Jakovljeva,
spast će salo tijela njegova.

⁵ Bit će k’o kad žetelac žito hvata,
a ruka mu žanje klasje,
kao kad se pabirče klasovi u refajimskoj dolini –

⁶ ostat će samo pabirci;
ili kao kad se otresa maslina:
dvije-tri uljike sasvim na vrhu,
četiri ili pet na granama drveta« –
riječ je Jahve, Boga Izraelova.

⁷ U onaj dan čovjek će pogledati na svog Stvoritelja i upraviti oči k Svecu Izraelovu.

⁸ Neće više gledati žrtvenika, djela svojih ruku, neće više gledati onoga što njegovi prsti stvoriše: ašere i sunčane stupove.

⁹ U onaj će dan gradovi tvoji biti napušteni,
kao što bjehu napušteni hivijski i amorejski
kad ih ostaviše pred Izraelcima,
i opustjet će,

¹⁰ jer si zaboravio Boga svog spasenja
i nisi se spomenuo stijene svoje snage.
Stog i sadiš ljupke biljke
i strane presađuješ mladice;

¹¹ u dan kad ih posadiš, one izrastu,
a ujutro procvatu tvoje sadnice,
al’ propada žetva u dan nevolje,
u dan boli neizlječive.

¹² Jao, buka naroda mnogobrojnih;
buče kao što buči more;
šum narodâ koji šume
k’o što šumore silne vode.

¹³ Šume narodi kao što silne vode šumore,
al’ kad On im zaprijeti, bježe daleko,
po gorama razvijani kao pljeva na vjetru,
k’o prašina u vihoru.

¹⁴ Navečer eto straha;
prije svanuća više ga nema:
to je sudba onih koji nas plijene
i kob onih što nas pljačkaju.