Knjiga o Jobu 7

¹ Nije l’ vojska život čovjekov na zemlji?
Ne provodi l’ dane poput najamnika?

² Kao što trudan rob za hladom žudi,
poput nadničara štono plaću čeka,

³ mjeseci jada tako me zapadoše
i noći su mučne meni dosuđene.

⁴ Liježuć’ mislim svagda: ‘Kada ću ustati?’
A dižuć se: ‘Kada večer dočekati!’
I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.

⁵ Put moju crvi i blato odjenuše,
koža na meni puca i raščinja se.

⁶ Dani moji brže od čunka prođoše,
promakoše hitro bez ikakve nade.

⁷ Spomeni se: život moj je samo lahor
i oči mi neće više vidjet’ sreće!

⁸ Prijateljsko oko neće me gledati;
pogled svoj u mene upro si te sahnem.

⁹ Kao što se oblak gubi i raspline,
tko u šeol siđe, više ne izlazi.

¹⁰ Domu svome natrag ne vraća se nikad,
njegovo ga mjesto više ne poznaje.

¹¹ Ustima ja svojim stoga branit’ neću,
u tjeskobi duha govorit ću sada,
u gorčini duše ja ću zajecati.

¹² Zar sam more ili neman morska,
pa si stražu nada mnom stavio?

¹³ Kažem li: ‘Na logu ću se smirit’,
ležaj će mi olakšati muke’,

¹⁴ snovima me prestravljuješ tada,
prepadaš me viđenjima mučnim.

¹⁵ Kamo sreće da mi se zadavit’!
Smrt mi je od patnja mojih draža.

¹⁶ Ja ginem i vječno živjet’ neću;
pusti me, tek dah su dani moji!

¹⁷ Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš,
da je srcu tvojem tako prirastao

¹⁸ i svakoga jutra da njega pohodiš
i svakoga trena da ga iskušavaš?

¹⁹ Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene
i dati mi barem pljuvačku progutat’?

²⁰ Ako sam zgriješio, što učinih tebi,
o ti koji pomno nadzireš čovjeka?
Zašto si k’o metu mene ti uzeo,
zbog čega sam tebi na teret postao?

²¹ Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti
i ne možeš prijeći preko krivnje moje?
Jer, malo će proći i u prah ću leći,
ti ćeš me tražiti, al’ me biti neće.«