Knjiga o Jobu 10

¹ Kad mi je duši život omrznuo, nek’ mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.

² Reći ću Bogu: Nemoj me osudit’!
Kaži mi zašto se na me obaraš.

³ Ta što od toga imaš da me tlačiš,
da djelo ruku svojih zabacuješ,
da pomažeš namjerama opakih?

⁴ Jesu li u tebe oči tjelesne?
Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?

⁵ Zar su ti dani k’o dani smrtnika
a kao ljudski vijek tvoje godine?

⁶ Zbog čega krivnju moju istražuješ
i grijehe moje hoćeš razotkriti,

⁷ kad znadeš dobro da sam nedužan,
da ruci tvojoj izmaknut’ ne mogu?

⁸ Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše,
zašto da me sada opet raščiniš!

⁹ Sjeti se, k’o glinu si me sazdao
i u prah ćeš me ponovno vratiti.

¹⁰ Nisi li mene k’o mlijeko ulio
i učinio da se k’o sir zgrušam?

¹¹ Kožom si me i mesom odjenuo,
kostima si me spleo i žilama.

¹² S milošću si mi život darovao,
brižljivo si nad mojim bdio dahom.

¹³ Al’ u svom srcu ovo si sakrio,
znam da je tvoja to bila namjera:

¹⁴ da paziš budno hoću li zgriješiti
i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.

¹⁵ Ako sam grešan, onda teško meni,
ako li sam prav, glavu ne smijem dići –
shrvan sramotom, nesrećom napojen!

¹⁶ Ispravim li se, k’o lav me nagoniš,
snagu svoju okušavaš na meni,

¹⁷ optužbe nove na mene podižeš,
jarošću većom na mene usplamtiš
i sa svježim se četama obaraš.

¹⁸ Iz utrobe što si me izvukao?
O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,

¹⁹ bio bih k’o da me ni bilo nije,
iz utrobe u grob bi me stavili.

²⁰ Mog su života dani tako kratki!
Pusti me da se još malo veselim

²¹ prije nego ću na put bez povratka,
u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,

²² u zemlju tmine guste i meteža,
gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj.«