Druga knjiga o Kraljevima 19

¹ Čuvši to, kralj Ezekija razdrije svoje haljine, obuče kostrijet i ode u dom Jahvin.

² Zatim posla Elijakima, upravitelja dvora, pisara Šebnu i svećeničke starješine, odjevene u kostrijet, k proroku Izaiji, sinu Amosovu.

³ Oni mu rekoše: »Ovako veli Ezekija: ‘Ovo je dan nevolje, kazne i rugla. Prispješe djeca do rođenja, a nema snage da se rode.

⁴ Možda je Jahve, Bog tvoj, čuo što je rekao veliki peharnik koga je asirski kralj, gospodar njegov, poslao da se izruguje Bogu živome i možda će Jahve, Bog tvoj, kazniti riječi koje je čuo! Pomoli se pobožno za Ostatak koji je još preostao.’«

⁵ Kad su sluge kralja Ezekije stigle k Izaiji,

⁶ on im reče: »Kažite svome gospodaru: ‘Ovako veli Jahve: Ne boj se riječi koje si čuo kada su na me hulile sluge kralja asirskoga.

⁷ Udahnut ću u njega duh i kad čuje jednu vijest, vratit će se u svoju zemlju. I učinit ću da u svojoj zemlji pogine od mača.’«

⁸ Veliki peharnik vrati se i nađe asirskoga kralja gdje opsjeda Libnu, jer bijaše čuo da je kralj otišao iz Lakiša.

⁹ Dočuo je, naime, vijest o Tirhaku, kralju etiopskome: »Evo, izašao je da se bori protiv tebe.«
Tada Sanherib ponovno uputi poslanike da kažu Ezekiji:

¹⁰ »Ovako recite judejskom kralju Ezekiji: ‘Neka te ne vara tvoj Bog, u koga se uzdaš, govoreći ti: Jeruzalem neće pasti u ruke asirskog kralja!

¹¹ Ti znaš što su asirski kraljevi učinili svim zemljama izručivši ih prokletstvu! A ti, ti li ćeš se spasiti?

¹² Jesu li bogovi spasili narode što su ih uništili moji oci: Gozance, Harane, Resefce i Edence, u Tel Basaru?

¹³ Gdje je kralj hamatski, kralj arpadski, kralj Sefarvajima, Hene i Ive?’«

¹⁴ Ezekija primi pismo iz ruke poslanikove i pročita ga. Zatim uđe u dom Jahvin i razvi ga ondje pred Jahvom.

¹⁵ I pomoli se Ezekija Jahvi ovako: »Jahve, Bože Izraelov, koji stoluješ nad kerubima, ti si Bog jedini nad svim zemaljskim kraljevstvima, ti si stvorio nebo i zemlju.

¹⁶ Prikloni uho, Jahve, i počuj,
otvori oči, Jahve, i vidi!
Sanheribove čujder riječi
koje poruči da izruga Boga živoga.

¹⁷ Istina je, o Jahve, asirski su kraljevi zatrli narode i zemlje njihove;

¹⁸ pobacali im u oganj bogove; jer ne bijahu bogovi to, već djela ruku ljudskih, od drveta i kamena; zato ih i uništiše.

¹⁹ Ali sada, Jahve, Bože naš, izbavi nas iz ruke njegove da spoznaju sva kraljevstva zemlje da si ti, Jahve, Bog jedini.«

²⁰ Tada Izaija, sin Amosov, poruči Ezekiji: »Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: ‘Uslišah molitvu koju mi uputi zbog Sanheriba, kralja asirskog.’

²¹ Evo riječi što je Jahve objavi protiv njega: Prezire te, ruga ti se
djevica, kći sionska;
za tobom maše glavom
kći jeruzalemska.

²² Koga si grdio, hulio?
Na koga si glasno vikao,
ohol pogled dizao?
Na Sveca Izraelova!

²³ Po slugama si svojim vrijeđao Gospoda.
Govorio si: s mnoštvom kola
ja popeh se na vrh gora,
na najviše vrhunce Libanona.
Posjekoh mu cedre najviše
i čemprese ponajljepše.
Dosegoh mu vrh najviši
i vrt njegov šumoviti.

²⁴ Kopao sam i pio sam
vode tuđe;
stopalima tad isuših
sve rijeke egipatske.

²⁵ Čuješ li dobro? Odavna
to sam snovao,
od iskona smišljao,
sada to ostvarujem:
na tebi je da prometneš
gradove tvrde u razvaline.

²⁶ Stanovnici njini, nemoćni,
prepadnuti i smeteni,
bjehu kao trava u polju,
kao mlado zelenilo,
kao trava vrh krovova
opaljena vjetrom istočnim.

²⁷ Znam kad se dižeš i kad sjedaš,
kad izlaziš i kad se vraćaš.

²⁸ Jer bjesnio si na me
i jer obijest tvoja do ušiju mi dođe,
prsten ću ti provuć’ kroz nozdrve,
uzde stavit’ u žvale,
vratit ću te putem
kojim si i došao!

²⁹ A znak nek’ ti bude ovo:
Ove će se godine jesti što se sámo òkrûnî,
dogodine što samo uzraste,
a treće godine sijte i žanjite,
sadite vinograde, jedite im rod.

³⁰ Preživjeli iz kuće Judine
žilje će pustit’ u dubinu,
plodom rodit’ u visinu.

³¹ Jer će iz Jeruzalema izići Ostatak,
Sačuvani s gore Siona.
Sve će to učinit’ ljubomora Jahvina!

³² Zato ovo govori Jahve o kralju asirskom:
‘U ovaj grad on ući neće,
ovamo strijele svoje neće izmetati,
k njemu neće ni štit okrenuti,
niti oko njega nasipe kopati.

³³ Vratit će se putem kojim je i došao,
u grad ovaj neće ući’ – Jahvina je riječ.

³⁴ ‘Grad ću ovaj štitit’, spasiti ga,
sebe radi i rad’ sluge svoga Davida.’«

³⁵ Te iste noći iziđe anđeo Jahvin i pobi u asirskom taboru stotinu osamdeset i pet tisuća ljudi. Ujutro kad je valjalo ustati, gle, bijahu ondje sve sami mrtvaci.

³⁶ Sanherib podiže tabor i ode. Vratio se u Ninivu.

³⁷ Jednoga dana, dok se klanjao u hramu svoga boga Nisroka, njegovi ga sinovi Adramelek i Sareser ubiše mačem i pobjegoše u zemlju araratsku. Na njegovo se mjesto zakralji sin mu Asar-Hadon.