Knjiga o Jobu 7

Biblija Hrvatski	NOVA VULGATA
1 Nije l’ vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l’ dane poput najamnika?	1 Nonne militia est vita hominis super terram, et sicut dies mercennarii dies eius?
2 Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,	2 Sicut servus desiderat umbram, et sicut mercennarius praestolatur mercedem suam,
3 mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.	3 sic et ego habui menses vacuos et noctes laboriosas enumeravi mihi.
4 Liježuć’ mislim svagda: ‘Kada ću ustati?’ A dižuć se: ‘Kada večer dočekati!’ I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.	4 Si dormiero, dicam: Quando consurgam? Et rursum exspectabo vesperam et replebor doloribus usque crepusculum.
5 Put moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se.	5 Induta est caro mea putredine et sordibus pulveris; cutis mea scinditur et diffluit.
6 Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.	6 Dies mei velocius transierunt quam navicula texentis et consumpti sunt deficiente filo.
7 Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet’ sreće!	7 Memento quia ventus est vita mea, et non revertetur oculus meus, ut videat bona.
8 Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.	8 Nec aspiciet me visus hominis; oculi tui in me, et non subsistam.
9 Kao što se oblak gubi i raspline, tko u šeol siđe, više ne izlazi.	9 Sicut consumitur nubes et pertransit, sic, qui descenderit ad inferos, non ascendet
10 Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.	10 nec revertetur ultra in domum suam, neque cognoscet eum amplius locus eius.
11 Ustima ja svojim stoga branit’ neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.	11 Quapropter et ego non parcam ori meo; loquar in tribulatione spiritus mei, confabulabor cum amaritudine animae meae.
12 Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?	12 Numquid mare ego sum aut cetus, quia posuisti super me custodiam?
13 Kažem li: ‘Na logu ću se smirit’, ležaj će mi olakšati muke’,	13 Si dixero: Consolabitur me lectulus meus, et assumet stratum meum querelam meam,
14 snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.	14 terrebis me per somnia et per visiones horrore concuties.
15 Kamo sreće da mi se zadavit’! Smrt mi je od patnja mojih draža.	15 Quam ob rem eligit suspendium anima mea, et mortem ossa mea.
16 Ja ginem i vječno živjet’ neću; pusti me, tek dah su dani moji!	16 Desperavi; nequaquam ultra iam vivam. Parce mihi, nihil enim sunt dies mei.
17 Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao	17 Quid est homo, quia magnificas eum? Aut quid apponis erga eum cor tuum?
18 i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?	18 Visitas eum diluculo et singulis momentis probas illum.
19 Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat’?	19 Usquequo non avertes oculos a me? Nec dimittis me, ut glutiam salivam meam?
20 Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k’o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?	20 Peccavi; quid faciam tibi, o custos hominum? Quare posuisti me contrarium tibi, et factus sum mihimetipsi gravis?
21 Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al’ me biti neće.«	21 Cur non tollis peccatum meum et quare non aufers iniquitatem meam? Ecce, nunc in pulvere dormiam; et, si mane me quaesieris, non subsistam! ”.