Jeremija 10

¹ Slušajte riječ koju vam govori Jahve, dome Izraelov.

² Ovako govori Jahve:
»Ne privikavajte se putu bezbožnom
i ne dršćite pred znacima nebeskim,
jer pred njima dršću samo bezbošci.

³ Jer su strašila tih naroda puka ništavnost,
samo drvo posječeno u šumi,
djelo ruku tesarovih,

⁴ ukrašeno srebrom i zlatom,
pričvršćeno čavlima i čekićima
da se ne klima.

⁵ Nalik su na ptičja strašila u vrtu: ne znaju govoriti.
Treba ih nositi, jer ne umiju hodati.
Njih se ne bojte, jer ne mogu zla činiti,
ali ni dobra učiniti ne mogu.«

⁶ Nitko nije kao ti, Jahve,
ti si velik i silno je ime tvoje.

⁷ Tko da se tebe ne boji, kralju naroda?
Zaista, tebi to pripada,
jer među svim mudracima naroda
i u svim njihovim kraljevstvima
tebi nema ravna!

⁸ Čime vatru lože, to ih zaluđuje!
Zakon im isprazan – obično drvo,

⁹ tankolisto srebro
dovezeno iz Taršiša,
zlato iz Ofira,
rad kipara i rukotvorina zlatara,
sve djela umješna,
ogrnuta ljubičastim i crvenim grimizom.

¹⁰ A Jahve je pravi Bog.
Živi je on Bog
i Kralj vječni.
Od njegova gnjeva zemlja se trese.
Narodi ne mogu podnijeti jarosti njegove.

¹¹ Evo što ćete o kipovima reći: »Bogovi koji nisu stvorili neba ni zemlje moraju nestati s lica zemlje i ispod neba.«

¹² On stvori zemlju snagom svojom,
mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski
i umom svojim razape nebesa.

¹³ Kad mu glas zaori, huče vode na nebesima,
oblake diže s kraja zemlje;
stvara kiši munje,
vjetar izvodi iz skrovišta njegovih.

¹⁴ Svakom čovjeku pamet stane,
svaki se zlatar zastidi svoga kipa,
jer svi su mu kipovi samo varka,
nema u njima duha!

¹⁵ Isprazni su oni, smiješne tvorevine,
propast će u dan kazne.

¹⁶ ‘Jakovljev dio’ nije kao oni:
jer je on sve stvorio,
Izrael pleme je baštine njegove,
Jahve nad vojskama ime je njegovo.

¹⁷ Skupi prnje svoje sa zemlje,
ti koja stanuješ u utvrdi!

¹⁸ Jer ovako govori Gospod:
»Gle, ovaj put daleko ću odbaciti stanovnike ove zemlje,
pritijesniti ih da me nađu.«

¹⁹ »Jao meni zbog ozljede moje,
rana je moja neiscjeljiva.«
A ja rekoh:
»Ipak, bolest je moja, nosit ću je!

²⁰ Šator je moj òbâljen,
sva užeta pokidana.
Djeca me ostaviše: nema ih.
Nema ga tko bi opet razapeo šator moj
i podigao krila šatorska.«

²¹ Da, pastiri pamet izgubiše:
ne tražiše Jahve.
Zato ih sreća ne prati
i sva se stada raspršiše.

²² Čujte vijest! Primiče se, evo,
buka strašna iz zemlje sjeverne,
da gradove judejske pretvori u pustinju,
u brlog čagalja.

²³ Znam, Jahve,
da put čovjeka nije u njegovoj vlasti,
da čovjek koji hodi ne može
upravljati korake svoje!

²⁴ Kazni me, Jahve, ali po pravici,
ne u gnjevu, da nas ne zatreš.

²⁵ Izlij gnjev na narode
koji te ne priznaju
i na plemena
koja ne zazivlju imena tvoga!
Jer oni su proždrli Jakova, izjeli ga,
opustošili naselje njegovo.