Psalmi 102

¹ Molitva nevoljnika koji je klonuo pa svoju tugu
izlijeva pred Jahvom.

² Jahve, usliši molitvu moju,
i vapaj moj k tebi da dođe!

³ Nemoj sakrivati lice od mene
u dan moje nevolje!
Prigni k meni uho svoje:
kad te prizovem, brzo me usliši!

⁴ Jer moji dani nestaju poput dima,
a moje kosti gore kao oganj.

⁵ Srce mi se suši kao pokošena trava
i kruh svoj zaboravljam jesti.

⁶ Od snažnih jecaja mojih
kosti mi uz kožu prionuše.

⁷ Sličan sam čaplji u pustinji,
postah k’o ćuk na pustoj razvalini.

⁸ Ne nalazim sna i uzdišem
k’o samotan vrabac na krovu.

⁹ Svagda me grde dušmani moji;
mnome se proklinju što bjesne na me.

¹⁰ Pepeo jedem poput kruha,
a piće svoje miješam sa suzama

¹¹ zbog tvoje ljutine i gnjeva,
jer si me digao i bacio.

¹² Moji su dani k’o oduljena sjena,
a ja se, gle, sušim poput trave.

¹³ A ti, o Jahve, ostaješ dovijeka
i tvoje ime kroza sva koljena.

¹⁴ Ustani, smiluj se Sionu:
vrijeme je da mu se smiluješ
– sada je čas!

¹⁵ Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo,
žale ruševine njegove.

¹⁶ Tad će se pogani bojati, Jahve, imena tvojega
i svi kraljevi zemlje slave tvoje

¹⁷ kad Jahve opet sazda Sion,
kad se pokaže u slavi svojoj,

¹⁸ kad se osvrne na prošnju ubogih
i ne prezre molitve njihove.

¹⁹ Nek’ se zapiše ovo za budući naraštaj,
puk što nastane neka hvali Jahvu.

²⁰ Jer Jahve gleda sa svog uzvišenog svetišta,
s nebesa na zemlju gleda

²¹ da čuje jauke sužnjeva,
da izbavi smrti predane,

²² da se na Sionu navijesti ime Jahvino
i njegova hvala u Jeruzalemu

²³ kad se narodi skupe
i kraljevstva da služe Jahvi.

²⁴ Putem je istrošio sile moje,
skratio mi dane.

²⁵ Rekoh: »Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih!
Kroza sva koljena traju godine tvoje.

²⁶ U početku utemelji zemlju,
i nebo je djelo ruku tvojih.

²⁷ Propast će, ti ćeš ostati,
sve će ostarjeti kao odjeća.
Mijenjaš ih poput haljine i nestaju:

²⁸ ti si uvijek isti
– godinama tvojim nema kraja.

²⁹ Djeca će tvojih slugu živjeti u miru
i potomstvo će njihovo trajati pred tobom.«