Djela apostolska 23

¹ Pavao uprije pogled u Vijeće i reče: »Braćo, ja sam posve mirne savjesti živio pred Bogom sve do dana današnjega.«

² Nato veliki svećenik Ananija naredi onima što stajahu uza nj da ga udare po ustima.

³ Onda mu Pavao reče: »Udarit će Bog tebe, zide obijeljeni! Ti li sjediš da me po Zakonu sudiš, a protuzakonito zapovijedaš da me biju?«

⁴ Oni što su ondje stajali rekoše nato: »Zar velikog svećenika Božjega da pogrđuješ?«

⁵ Pavao odvrati: »Nisam znao, braćo, da je veliki svećenik. Ta pisano je: Glavara naroda svoga ne proklinji.«

⁶ Pavao je znao da su oni dijelom saduceji, a dijelom farizeji pa povika u Vijeću: »Braćo, ja sam farizej, sin farizeja. Sudi mi se zbog nade, uskrsnuća mrtvih.«

⁷ Tek što je on to rekao, nasta razmirica između farizeja i saduceja i mnoštvo se razdijeli.

⁸ Jer saduceji vele da nema uskrsnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji sve to priznaju.

⁹ Nasta velika graja te ustadoše neki pismoznanci farizejske stranke i zaoštre boj govoreći: »Ništa zlo ne nalazimo na tom čovjeku! A što ako mu je duh govorio, ili anđeo?«

¹⁰ Kad razmirica posta još većom, poboja se tisućnik da Pavla ne rastrgaju pa zapovjedi da vojska siđe, otme ga ispred njih i povede u vojarnu.

¹¹ Iduće noći pristupi mu Gospodin i reče: »Hrabro samo! Jer kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu tako treba da i u Rimu posvjedočiš!«

¹² Kad osvanu dan, skovaše Židovi urotu i zakleše se da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla.

¹³ Bilo je više od četrdeset onih koji su skovali tu zavjeru.

¹⁴ Oni odu k velikim svećenicima i starješinama pa reknu: »Zakletvom se zaklesmo ništa ne okusiti dok ne ubijemo Pavla.

¹⁵ Stoga vi sada zajedno s Vijećem predočite tisućniku neka vam ga dovede kao da kanite točnije razaznati njegov slučaj. A mi smo spremni pogubiti ga prije negoli se i približi.«

¹⁶ Ali sin Pavlove sestre doču za zavjeru, približi se i uđe u vojarnu dojaviti Pavlu.

¹⁷ Pavao pak pozove jednog satnika i reče mu: »Ovog mladića odvedi k tisućniku: ima mu nešto dojaviti.«

¹⁸ On ga uze, odvede k tisućniku i reče mu: »Uznik me Pavao pozva i zaiska da ovog mladića privedem k tebi; ima ti nešto reći.«

¹⁹ Tisućnik ga prihvati za ruku, povede nasamo pa ga upita: »Što mi imaš dojaviti?«

²⁰ »Židovi su se«, reče on, »dogovorili da te zamole da im sutra Pavla dovedeš u Vijeće kao da se kane točnije raspitati o njemu.

²¹ Ne vjeruj im! U zasjedi ga čeka više od četrdeset onih koji se zakleše da neće jesti ni piti dok ga ne smaknu. Već su spremni, samo čekaju tvoju privolu.«

²² Tisućnik onda otpusti mladića i zapovjedi mu: »Nikomu ne kazuj da si mi to dojavio.«

²³ Zatim dozva dva satnika i reče im: »Pripravite dvjesta vojnika, sedamdeset konjanika i dvjesta strijelaca da nakon treće noćne ure pođu u Cezareju.

²⁴ Neka se pripravi živina na koju će se posaditi Pavao te živ i zdrav dovesti k upravitelju Feliksu.«

²⁵ Napisa i pismo ovoga sadržaja:

²⁶ »Klaudije Lizija vrlom upravitelju Feliksu – pozdrav!

²⁷ Ovoga čovjeka Židovi uhvatiše i tek što ga ne smakoše kadli s vojskom pritrčah i istrgoh im ga kada doznah da je Rimljanin.

²⁸ Htjedoh saznati za što ga okrivljuju pa ga dovedoh u njihovo Vijeće.

²⁹ Utvrdih da ga okrivljuju za nešto prijeporno u njihovu zakonu i da nema nikakve krivnje kojom bi zaslužio smrt ili okove.

³⁰ Kad mi pak dojaviše da su protiv njega skovali zavjeru, poslah ga k tebi, a tužitelje uputih neka se tebi obrate protiv njega.«

³¹ Vojnici dakle po primljenoj naredbi uzeše Pavla i odvedoše ga noću u Antipatridu.

³² Sutradan ostave konjanike da s njime pođu dalje, a oni se vratiše u vojarnu.

³³ Kad konjanici stigoše u Cezareju, uručiše upravitelju pismo i privedoše mu Pavla.

³⁴ Pošto upravitelj pročita pismo, zapita iz koje je pokrajine. Kad sazna da je iz Cilicije:

³⁵ »Saslušat ću te«, reče, »kad pristignu i tužitelji tvoji.« Onda zapovjedi čuvati ga u dvoru Herodovu.