Knjiga o Jobu 12

¹ Job progovori i reče:

² »Uistinu, vi ste cvijet naroda,
sa vama će izumrijeti mudrost.

³ Al’ i ja znam k’o i vi misliti,
ni u čemu od vas gori nisam:
tko za stvari takve ne bi znao?

⁴ Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh
što zazivam Boga da mi odgovori!
Na podsmijeh ja sam – pravednik neporočan!

⁵ Prezirat’ je nesretnika – sretni misle,
udariti treba onog što posrće!

⁶ Dotle su na miru šatori pljačkaša,
izazivači Boga žive bezbrižno
kao da Boga u šaci svojoj drže!

⁷ Ali pitaj zvijeri, i poučit će te;
ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti.

⁸ Gušteri zemlje to će ti protumačit’,
ribe u moru ispripovjedit će ti.

⁹ Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo
da je sve to Božja ruka učinila?!

¹⁰ U ruci mu leži život svakog bića
i dah životvorni svakog ljudskog tijela.

¹¹ Zar uhom mi ne sudimo besjedu
k’o što kušamo nepcem okus jela?

¹² Sjedine mudrost donose čovjeku,
a s vijekom dugim umnost mu dolazi.

¹³ Ali u Njemu mudrost je i snaga,
u Njemu savjet je i sva razumnost.

¹⁴ Što razgradi, sagradit neće nitko,
kog zatvori, nitko ne oslobađa.

¹⁵ Ustavi li vodu, suša nastaje;
pusti li je, svu zemlju ispremetne.

¹⁶ Jer u njemu je snaga i sva mudrost,
njegov je prevareni i varalica.

¹⁷ On savjetnike lišava razbora,
suce pametne udara bezumljem.

¹⁸ On otpasuje pojas kraljevima
i užetom im vezuje bokove.

¹⁹ On bosonoge tjera svećenike
i mogućnike sa vlasti obara.

²⁰ On diže riječ iz usta rječitima
i starcima pravo rasuđivanje.

²¹ On sasiplje prezir po plemićima
i junacima bedra raspasuje.

²² On dubinama razotkriva tmine
i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi.

²³ On diže narod pa ga uništava,
umnoži ga a potom iskorijeni.

²⁴ On zaluđuje vladare narodâ
te po bespuću lutaju pustinjskom

²⁵ i pipaju u tmini bez svjetlosti
glavinjajući poput pijanaca.