Knjiga Mudrosti 18

¹ A svetima tvojim svijetlila je svjetlost najveća,
i Egipćani, slušajući njihov glas
a ne videći im obličja,
nazivahu ih blaženima
jer nisu nevolju trpjeli;

² i zahvaljivahu im što se ne osvećuju
za nanesene nepravde
i moljahu ih da im oproste neprijateljstvo.

³ A Izraelcima si dao ognjen stup
da im bude vođom na stazama neznanim,
blago sunce na njihovu časnom putovanju.

⁴ Zaslužili su Egipćani
da svjetlost izgube
i da ih tama zasužnji,
jer u zatvoru držahu djecu tvoju
po kojoj se svijetu imala podariti
nepropadljiva svjetlost Zakona.

⁵ I jer odlučiše pogubiti djecu svetaca,
a jedno se od izložene djece spasilo,
ti im za kaznu oduze mnoštvo djece
i sve ih pogubi u silnoj vodi.

⁶ A noć ona bijaše unaprijed najavljena ocima našim
da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali,
i da budu dobre volje.

⁷ Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika
i propast neprijatelja.

⁸ Jer čime si kaznio naše protivnike,
time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi.

⁹ Tada su pobožna djeca pravednikâ žrtve tajno prinijela
i složno postavila zakon božanstven
da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji.
I tad su zapjevali svete pjesme otaca.

¹⁰ A u odjek im dođoše neskladni povici neprijatelja,
tužan jauk za djecom oplakivanom.

¹¹ Jednaka kazna stiže i roba i gospodara,
isto je trpio i pučanin i kralj.

¹² A svi su zajedno imali nebrojene mrtvace
pogođene istom smrću.
I živih bijaše premalo da pokapaju mrtve,
jer im za tren poginu najodličniji porod.

¹³ I oni koji, zbog svojih čarolija,
ni u što nisu vjerovali,
kad im izginuše prvenci njihovi,
moradoše priznati da je narod izraelski – sin Božji.

¹⁴ Dok je mirna tišina svime vladala
i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog,

¹⁵ jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa,
s kraljevskih prijestolja,
kao žestok ratnik u sredinu zemlje, propasti predane.
Kao oštar mač nosila je tvoju neopozivu zapovijed.

¹⁶ Zaustavi se i sve ispuni smrću:
doticala se neba, stajala na zemlji.

¹⁷ Tada Egipćane iznenada uplašiše prikaze jezivih snova,
napade ih neočekivan strah.

¹⁸ Padahu polumrtvi, jedan ovdje, drugi ondje,
kazujući zašto umiru.

¹⁹ Jer su im sni, što ih smutiše,
to unaprijed najavili,
da ne bi poginuli ne znajući uzroka
s kojeg ih je stiglo zlo.

²⁰ Ali se napast smrtna dotakla i pravednika
i mnoštvo ih je u pustinji pomrlo.
Ali srdžba nije dugo trajala.

²¹ Jer se brzo za njih zauzeo čovjek besprijekoran:
naoružan oružjem službe svoje –
molitvom i pomirbenim kadom –
opro se srdžbi i dokrajčio nevolju,
pokazavši da je sluga tvoj.

²² On gnjevu nije odolio
ni snagom tjelesnom
ni silom oružja,
nego je riječju svojom pokorio zatornika
spomenuv otačke prisege i zavjete.

²³ Mrtvi već ležahu jedan preko drugoga,
a on stade sred njih i jarost suzbi,
presiječe joj put k živima.

²⁴ Na njegovoj dugoj halji bijaše čitav svemir
i u četiri reda dragulja slavna imena otaca,
a na vijencu oko glave tvoje veličanstvo.

²⁵ Pred tim uzmaknu zatornik,
predade se:
samo je malo okušao srdžbu tvoju
– i bijaše mu dosta.