SCRUTATIO

Sabato, 1 novembre 2025 - Santa Lucilla ( Letture di oggi)

Isaia 64


font
DIODATIBiblija Hrvatski
1 Oh! fendessi tu pure i cieli, e scendessi, sì che i monti colassero per la tua presenza!1 kao kad oganj suho granje zapali
i vatra vodu zakuha!
2 a guisa che il fuoco divampa le cose che si fondono, e fa bollir l’acqua; per far conoscere il tuo Nome a’ tuoi nemici, onde le genti tremassero per la tua presenza!2 Čineć’ djela strahotna, neočekivana,
silazio si i brda su se tresla pred tobom!
3 Quando tu facesti le cose tremende che noi non aspettavamo, tu discendesti, e i monti colarono per la tua presenza.3 Odvijeka se čulo nije,
uho nijedno nije slušalo,
oko nijedno nije vidjelo,
da bi koji bog, osim tebe, takvo što činio
onima koji se uzdaju u njega.
4 E giammai non si è udito, nè inteso con gli orecchi; ed occhio non ha giammai veduto altro Dio, fuor che te, che abbia fatte cotali cose a quelli che sperano in lui.4 Pomažeš onima što pravdu čine radosno
i tebe se spominju na putima tvojim;
razgnjevismo te, griješismo,
od tebe se odmetnusmo.
5 Tu ti facevi incontro a chi si rallegrava, ed operava giustamente; essi si ricorderanno di te nelle tue vie; ecco, tu ti sei gravemente adirato, avendo noi peccato; noi ci ricorderemo di te in perpetuo in quelle, e saremo salvati5 Tako svi postasmo nečisti,
a sva pravda naša k’o haljine okaljane.
Svi mi k’o lišće otpadosmo
i opačine naše k’o vjetar nas odnose.
6 E noi siamo stati tutti quanti come una cosa immonda, e tutte le nostre giustizie sono state come un panno lordato; laonde siamo tutti quanti scaduti come una foglia, e le nostre iniquità ci hanno portati via come il vento.6 Nikog nema da tvoje ime prizove,
da se probudi i osloni o tebe.
Jer lice si svoje od nas sakrio
i predao nas u ruke zločinima našim.
7 E non vi è stato alcuno che abbia invocato il tuo Nome, che si sia destato per attenersi a te; perciocchè tu hai nascosta la tua faccia da noi, e ci hai strutti per mano delle nostre proprie iniquità.7 Pa ipak, naš si otac, o Jahve:
mi smo glina, a ti si naš lončar –
svi smo mi djelo ruku tvojih.
8 Ma ora, o Signore, tu sei nostro Padre; noi siamo l’argilla, e tu sei il nostro formatore; e noi tutti siamo l’opera della tua mano.8 Ne srdi se, Jahve, odveć žestoko,
ne spominji se bez prestanka naše krivice.
De pogledaj – ta svi smo mi narod tvoj!
9 O Signore, non essere adirato fino all’estremo, e non ricordarti in perpetuo dell’iniquità; ecco, riguarda, ti prego; noi tutti siamo tuo popolo.9 Opustješe sveti gradovi tvoji,
Sion pustinja posta,
i pustoš Jeruzalem.
10 Le città della tua santità son divenute un deserto; Sion è divenuta un deserto, Gerusalemme un luogo desolato.10 Dom, svetinja naša i ponos naš,
u kom te oci naši slavljahu,
ognjem izgori
i sve su nam dragocjenosti opljačkane.
11 La Casa della nostra santità, e della nostra gloria, dove già ti lodarono i nostri padri, è stata arsa col fuoco; e tutte le cose nostre più care sono state guaste.11 Zar ćeš se na sve to, Jahve, sustezati,
zar ćeš šutjet’ i ponižavati nas odveć žestoko?«
12 O Signore, ti ratterrai tu sopra queste cose? tacerai tu, e ci affliggerai tu infino all’estremo?