Izaija 16

¹ Šaljite jaganjce vladaru zemlje,
od Stijene prema pustinji
do gore Kćeri sionske.

² Kao razbjegle ptice,
kao raspršeno gnijezdo
bit će kćeri moapske
na arnonskim gazovima.

³ Daj nam savjet,
stvori odluku!
Sred podneva sjenu svoju
kao noć razastri.
Sakrij izagnane,
ne izdaj bjegunca.

⁴ Daj da kod tebe borave
prognanici moapski,
budi im okriljem
pred pustošnikom.
Kad se skonča tlačitelj,
kad nestane pustošnika,
kad ugnjetač iščezne iz zemlje,

⁵ učvrstit će se prijesto u blagosti
i na njemu će vjerno stolovati,
u šatoru Davidovu,
sudac koji pravo ište i pravdu čini.

⁶ Čuli smo za nadutost Moaba,
nadutost preveliku,
za ponos, oholost i uznositost;
isprazno je njegovo hvastanje.

⁷ Zato kuka Moab, nad Moabom svi jauču,
za kolačima grožđanim iz Kir Heresa
jauču posve slomljeni.

⁸ Jer uvenuše nasadi hešbonski,
trsje sibmansko,
i lišće su mu pomlatili gospodari narodâ.
Sezaše do Jazera,
zamicaše u pustinju;
izdanci mu dosezahu
sve do mora.

⁹ Zato plačem za trsjem sibmanskim
kao što plače Jazer,
suzama te ja zalijevam, Hešbone i Elealo!
Nad plodovima tvojim, nad jematvom,
krik se začu;

¹⁰ nestade iz voćnjaka
veselja i radosti.
U vinogradima ne pocikuje se,
ne kliče se od radosti;
ne màstî se vino u kaci,
zamuknu podvikivanje.

¹¹ Zato utroba moja za Moabom
poput harfe dršće,
a grudi mi za Kir Herešom.

¹² Zaludu se pokazuje Moab,
umara se na uzvišicama
dolazeći u svetište da se moli:
ništa postići neće.

¹³ Ovo je riječ koju nekoć reče Jahve protiv Moaba.

¹⁴ A sada govori Jahve ovako: »Za tri godine, godine najamničke, slava će Moabova, sa svim velikim mnoštvom njegovim, potamnjeti, a što od nje ostane, bit će maleno, slabo i nemoćno.«