Knjiga o Jobu 37

¹ Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.

² Čujte, čujte gromor glasa njegova,
tutnjavu što mu iz usta izlazi.

³ Gle, munja lijeće preko cijelog neba –
i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje –

⁴ iza nje silan jedan glas se ori:
to On gromori glasom veličajnim.
Munje mu lete, nitko ih ne priječi,
tek što mu je glas jednom odjeknuo.

⁵ Da, Bog gromori glasom veličajnim,
djela velebna, neshvatljiva stvara.

⁶ Kad snijegu kaže: ‘Zasniježi po zemlji!’
i pljuskovima: ‘Zapljuštite silno!’

⁷ svakom čovjeku zapečati ruke
da svi njegovo upoznaju djelo.

⁸ U brlog se tad zvijeri sve uvuku
i na svojem se šćućure ležaju.

⁹ S južne se strane podiže oluja,
a studen vjetri sjeverni donose.

¹⁰ Već led od daha Božjega nastaje
i vodena se kruti površina.

¹¹ I opet vodom puni on oblake,
i sijevat’ stanu oblaci munjama;

¹² kruže posvuda po volji njegovoj,
što im naloži, to će izvršiti
na licu cijelog kruga zemaljskoga.

¹³ Šalje ih – ili da kazni narode,
ili da ih milosrđem obdari.

¹⁴ Poslušaj ovo, Jobe, umiri se
i promotri djela Božja čudesna.

¹⁵ Znaš li kako Bog njima zapovijeda,
kako munju iz oblaka svog pušta?

¹⁶ Znaš li o čem vise gore oblaci?
Čudesna to su znanja savršenog.

¹⁷ Kako ti gòrê od žege haljine
u južnom vjetru kad zemlja obamre?

¹⁸ Zar si nebesa s njim ti razapeo,
čvrsta poput ogledala livenog?

¹⁹ De naputi me što da mu kažemo:
zbog tmine se ne snalazimo više.

²⁰ Zar ćeš mu reći: ‘Hoću govoriti’?
Ili na propast vlastitu pristati?

²¹ Tko, dakle, može u svjetlost gledati
na nebesima što se sja blistavo
kada oblake rastjeraju vjetri?

²² Sa sjevera k’o zlato je bljesnulo:
veličanstvom strašnim Bog se odjenu!

²³ Da, Svesilnog doseći ne možemo,
neizmjeran je u moći i sudu,
velik u pravdi, nikog on ne tlači.

²⁴ Zato ljudi svi neka ga se boje!
Na mudrost oholu on i ne gleda!«