Propovjednik 1

¹ Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu.

² Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!

³ Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?

⁴ Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.

⁵ Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.

⁶ Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.

⁷ Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno počnu svoj tok.

⁸ Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.

⁹ Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.

¹⁰ Ima li išta o čemu bi se moglo reći: »Gle, ovo je novo!«? Sve je već davno prije nas postojalo.

¹¹ Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.

¹² Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.

¹³ I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim.

¹⁴ Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje!

¹⁵ Što je krivo, ne može se ispraviti;
čega nema, izbrojiti se ne može.

¹⁶ Rekoh onda sam sebi: »Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje.«

¹⁷ Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja.

¹⁸ Mnogo mudrosti – mnogo jada;
što više znanja, to više boli.