Nehemija 2

¹ Mjeseca nisana, dvadesete godine kraljevanja Artakserksova, stajalo je vino pred kraljem. Uzeh ga i ponudih kralju. Nikada pred njim nisam bio tužan.

² Tada mi kralj reče: »Što ti je tužno lice? Nisi li možda bolestan? Nije drugo nego je tuga u tvome srcu!« Ja se veoma uplaših

³ i rekoh kralju: »Neka uvijek živi kralj! Kako mi lice ne bi bilo tužno kad je grad gdje su grobovi mojih otaca razoren, a vrata mu ognjem spaljena?«

⁴ Kralj me upita: »Što, dakle, želiš?«
Zazvah Boga nebeskoga

⁵ i odgovorih kralju: »Ako je kralju po volji i ako ti je mio sluga tvoj, pusti me da odem u Judeju, u grad grobova mojih otaca, da ga obnovim.«

⁶ Kralj me upita pred kraljicom, koja je sjedila kraj njega: »Koliko bi trajao tvoj put? Kada ćeš se vratiti?« Pošto sam utvrdio vrijeme koje je odgovaralo kralju, pusti me da odem.

⁷ Još rekoh kralju: »Ako je kralju po volji, mogao bih ponijeti pisma upraviteljima s onu stranu Rijeke da me propuste do Judeje;

⁸ i pismo Asafu, nadgledniku kraljeve šume, da mi dadne drva za gradnju vrata na tvrđi Hrama, za gradski bedem i za kuću u kojoj ću se nastaniti.«
I dade mi kralj, jer dobrostiva ruka Boga moga bijaše nada mnom.

⁹ I dođoh tako k upraviteljima s onu stranu Rijeke i dadoh im kraljeva pisma. A kralj posla sa mnom časnike i konjanike.

¹⁰ Kad to ču Sanbalat, Horonac, i sluga Tobija, Amonac, bî im vrlo mrsko što je došao čovjek da se zauzme za dobro Izraelaca.

¹¹ Stigavši u Jeruzalem, ostadoh ondje tri dana.

¹² Zatim ustah noću, u pratnji nekoliko ljudi, nikomu ne povjerivši što mi je Bog moj nadahnuo da učinim za Jeruzalem; a nisam imao druge životinje osim kljuseta na kojem sam jahao.

¹³ Iziđoh, dakle, noću na Dolinska vrata i uputih se Zmajevskom izvoru, a zatim prema Smetlišnim vratima: razgledao sam jeruzalemski zid gdje je bio razoren i vrata koja su bila spaljena.

¹⁴ Nastavio sam put prema Izvorskim vratima i Kraljevskom ribnjaku, ali nisam našao prolaza za životinju na kojoj sam jahao.

¹⁵ Uspeo sam se zato noću uz Potok, i dalje razglédajući zid, i ponovno sam ušao na Dolinska vrata. Tako sam se vratio,

¹⁶ a da savjetnici nisu primijetili kamo sam otišao i što sam učinio. Sve do sada nisam ništa rekao Židovima: ni svećenicima, ni velikašima, ni savjetnicima, ni drugim nadstojnicima.

¹⁷ Tada im rekoh: »Vidite u kakvoj smo nevolji: Jeruzalem je u ruševinama, a vrata mu spaljena. Hajde, sagradimo jeruzalemski zid da više ne budemo izloženi ruglu.«

¹⁸ I objasnih im kako je dobrostiva ruka Boga moga bila nada mnom, a saopćih im i riječi koje mi kralj bijaše rekao. »Ustanimo«, povikaše oni, »i gradimo!« I ukrijepiše im se ruke na dobro djelo.

¹⁹ Na te vijesti počeše nam se rugati Sanbalat, Horonac, i sluga Tobija, Amonac, i Gešem, Arapin. Prezirno su nam govorili: »Što radite ovdje? Hoćete li se pobuniti protiv kralja?«

²⁰ Ali im ja odgovorih ovim riječima: »Nebeski će nam Bog dati da uspijemo. Mi, sluge njegove, ustasmo da gradimo. A vi nemate ni dijela, ni prava, ni spomena u Jeruzalemu.«