SCRUTATIO

Thursday, 9 October 2025 - Santi Dionigi e Compagni m. ( Letture di oggi)

Knjiga o Jobu 14


font
Biblija HrvatskiBIBBIA TINTORI
1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.1 « L'uomo nato di donna vive poco tempo e pieno di molte miserie.
2 K’o cvijet je nikao i vene već,
poput sjene bježi ne zastajuć’.
2 Come un fiore sboccia e secca, fugge qual ombra, senza mai fermarsi.
3 Na takva, zar, ti oči otvaraš
i preda se na sud ga izvodiš?
3 E tu stimi degno aprire i tuoi occhi sopra tal essere, e chiamarlo al tuo tribunale?
4 Tko će čisto izvuć’ iz nečista? Nitko!4 Chi può render puro colui che fu concepito d'immonda semenza? Non forse tu che sei l'unico?
5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni,
kad mu broj mjeseci o tebi ovisi,
kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
5 I giorni dell'uomo son brevi, il numero dei suoi mesi è presso di te. Gli hai fissato un termine che non può essere oltrepassato.
6 skini s njega pogled da počinut’ može,
poput najamnika da svoj dan uživa.
6 Ritirati un poco da lui e lascialo in pace, finché non venga, come quello d'un mercenario, il suo giorno bramato.
7 Ta ni drvu nije nada sva propala,
posječeno, ono opet prozeleni
i mladice nove iz njega izbiju.
7 Per la pianta c'è una speranza: anche tagliata, rimette e ritorna ad avere i suoi rami;
8 Ako mu korijen i ostari u zemlji,
ako mu se panj i sasuši u prahu,
8 ed anche quando sarà invecchiata sotto la terra la sua radico, quando il suo tronco sarà morto nella polvere,
9 oćutjevši vodu, ono će propupat’
i pustiti grane kao stablo novo.
9 appena sente l'acqua rinverdisce e fa le fronde come pianta novella.
10 Al’ kad čovjek umre, ostaje pokošen,
kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
10 Ma l'uomo morto che sia, non ha più nulla. E' finito. Di grazia, che ne resta?
11 Može sva voda iz mora ispariti
i presahnut’ rijeke, isušit’ posvema,
11 Simile alle acque sparite dal lago, al fiume che inaridisce e secca.
12 al’ čovjek kad legne, ne ustaje više,
dok nebesa bude, neće se podići,
od sna se svojega probuditi neće.
12 L'uomo quando si sarà addormentato non risorgerà, finché non cada il cielo non si sveglierà, nè si scuoterà dal suo sonno.
13 O, kad bi me htio skriti u šeolu,
zakloniti me dok srdžba ti ne mine,
dati mi rok kad ćeš me se spomenuti,
13 Oh! potessi ottenere che tu mi seppellisca nell'Abisso, e mi faccia star laggiù nascosto finché non passi il tuo furore, finché tu non abbia fissato il giorno in cui ti ricorderai di me!
14 – jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može? –
čekao bih te sve dane vojske svoje
dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
14 Pensi forse che l'uomo morto torni a vivere? Tutti i giorni del mio presente battagliare aspetto che venga il mio cambiamento.
15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao:
zaželio si se djela svojih ruku.
15 Allora mi chiamerai ed io risponderò, e tu porgerai la destra all'opera delle tue mani.
16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom,
nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
16 Tu hai certamente contati i miei passi; ma perdona i miei peccati.
17 u vreći si prijestup moj zapečatio
i krivicu moju svu si zapisao.
17 Tu hai sigillati come in un sacco i miei delitti, ma hai dato un rimedio alle mie iniquità.
18 Vaj! K’o što se jednom uruši planina,
k’o što se hridina s mjesta svog odvali,
18 Il monte cade e sparisce, il masso è divelto dal suo posto,
19 k’o što voda kamen s vremenom istroši,
a pljusak bujicom zemlju svu sapere,
tako uništavaš nadu u čovjeku.
19 le acque scavan le pietre, la terra a poco a poco è portata via dalla inondazione, e così farai sparire anche l'uomo.
20 Oborio si ga – on ode zasvagda,
nagrđena lica, otjeran, odbačen.
20 Gli darai per un po' di tempo il vigore, e lo farai passare per sempre, ne sfigurerai il volto, lo caccerai.
21 Djecu mu poštuju – o tom ništa ne zna;
ako su prezrena – o tom ne razmišlja.
21 Abbiano onori i suoi figli o siano dispregiati, egli non lo saprà;
22 On jedino pati zbog svojega tijela,
on jedino tuži zbog svojeg života.«
22 ma la sua carne soffrirà finché egli avrà vita, ed egli piangerà sopra se stesso ».