SCRUTATIO

Tuesday, 14 October 2025 - San Callisto I papa ( Letture di oggi)

Knjiga o Jobu 14


font
Biblija HrvatskiDIODATI
1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.1 L’uomo nato di donna È di breve età, e pieno di travagli.
2 K’o cvijet je nikao i vene već,
poput sjene bježi ne zastajuć’.
2 Egli esce fuori come un fiore, e poi è reciso; E fugge come l’ombra, e non istà fermo.
3 Na takva, zar, ti oči otvaraš
i preda se na sud ga izvodiš?
3 E pur tu apri gli occhi tuoi sopra un tale, E mi fai venire a giudicio teco!
4 Tko će čisto izvuć’ iz nečista? Nitko!4 Chi può trarre una cosa monda da una immonda? Niuno.
5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni,
kad mu broj mjeseci o tebi ovisi,
kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
5 Poichè i suoi giorni son determinati, E che il numero de’ suoi mesi è appo te, E che tu gli hai posti i suoi termini, I quali egli non può trapassare,
6 skini s njega pogled da počinut’ može,
poput najamnika da svoj dan uživa.
6 Rivolgiti d’addosso a lui, sì ch’egli abbia alcuna posa, Infino a tanto che di buona voglia egli fornisca la sua giornata, come un mercenario
7 Ta ni drvu nije nada sva propala,
posječeno, ono opet prozeleni
i mladice nove iz njega izbiju.
7 Perciocchè quantunque un albero sia tagliato, Pur vi è speranza per lui, ch’egli si rinnoverà ancora, E che i suoi rampolli non mancheranno.
8 Ako mu korijen i ostari u zemlji,
ako mu se panj i sasuši u prahu,
8 Benchè la sua radice sia invecchiata nella terra, E il suo tronco sia morto nella polvere;
9 oćutjevši vodu, ono će propupat’
i pustiti grane kao stablo novo.
9 Pur nondimeno, tosto ch’egli sentirà l’acqua, rigermoglierà, E produrrà rami come una pianta novella.
10 Al’ kad čovjek umre, ostaje pokošen,
kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
10 Ma l’uomo muore, e si fiacca; E quando l’uomo è trapassato, ov’è egli?
11 Može sva voda iz mora ispariti
i presahnut’ rijeke, isušit’ posvema,
11 Le acque se ne vanno via dal mare, E i fiumi si seccano, e si asciugano;
12 al’ čovjek kad legne, ne ustaje više,
dok nebesa bude, neće se podići,
od sna se svojega probuditi neće.
12 Così, quando l’uomo giace in terra, egli non risorge; Finchè non vi sieno più cieli, i morti non si risveglieranno, E non si desteranno dal sonno loro.
13 O, kad bi me htio skriti u šeolu,
zakloniti me dok srdžba ti ne mine,
dati mi rok kad ćeš me se spomenuti,
13 Oh! nascondessimi tu pur sottera, Ed occultassimi, finchè l’ira tua fosse racquetata; E ponessimi alcun termine, dopo il quale tu ti ricordassi di me!
14 – jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može? –
čekao bih te sve dane vojske svoje
dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
14 Se l’uomo muore, può egli tornare in vita? Aspetterò io tutti i giorni del tempo determinato della mia vita, Finchè mi venga mutamento di condizione?
15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao:
zaželio si se djela svojih ruku.
15 E che tu mi chiami, e che io ti risponda, E che tu desideri l’opera delle tue mani?
16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom,
nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
16 Perciocchè ora tu conti i miei passi, E non riserbi nulla a punir del mio peccato.
17 u vreći si prijestup moj zapečatio
i krivicu moju svu si zapisao.
17 I miei misfatti son suggellati in un sacchetto, Tu l’hai cucito sopra le mie iniquità.
18 Vaj! K’o što se jednom uruši planina,
k’o što se hridina s mjesta svog odvali,
18 Ma certo, come un monte cadendo scoscende, Ed una rupe è divelta dal suo luogo;
19 k’o što voda kamen s vremenom istroši,
a pljusak bujicom zemlju svu sapere,
tako uništavaš nadu u čovjeku.
19 E le acque rodono le pietre, E i lor diluvi inondano la polvere dalla terra; Così tu fai perir la speranza dell’uomo.
20 Oborio si ga – on ode zasvagda,
nagrđena lica, otjeran, odbačen.
20 Tu lo sopraffai in eterno, ed egli se ne va; Tu gli fai mutar faccia, e lo mandi via.
21 Djecu mu poštuju – o tom ništa ne zna;
ako su prezrena – o tom ne razmišlja.
21 Se poi i suoi figliuoli sono in onore, egli nol sa; Se altresì sono abbassati, egli non vi pon mente.
22 On jedino pati zbog svojega tijela,
on jedino tuži zbog svojeg života.«
22 La sua carne si duole sol di lui, E l’anima sua fa cordoglio sol di lui