Knjiga o Jobu 14
Confronta con un'altra Bibbia
Cambia Bibbia
Biblija Hrvatski | DIODATI |
---|---|
1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. | 1 L’uomo nato di donna È di breve età, e pieno di travagli. |
2 K’o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć’. | 2 Egli esce fuori come un fiore, e poi è reciso; E fugge come l’ombra, e non istà fermo. |
3 Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? | 3 E pur tu apri gli occhi tuoi sopra un tale, E mi fai venire a giudicio teco! |
4 Tko će čisto izvuć’ iz nečista? Nitko! | 4 Chi può trarre una cosa monda da una immonda? Niuno. |
5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, | 5 Poichè i suoi giorni son determinati, E che il numero de’ suoi mesi è appo te, E che tu gli hai posti i suoi termini, I quali egli non può trapassare, |
6 skini s njega pogled da počinut’ može, poput najamnika da svoj dan uživa. | 6 Rivolgiti d’addosso a lui, sì ch’egli abbia alcuna posa, Infino a tanto che di buona voglia egli fornisca la sua giornata, come un mercenario |
7 Ta ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. | 7 Perciocchè quantunque un albero sia tagliato, Pur vi è speranza per lui, ch’egli si rinnoverà ancora, E che i suoi rampolli non mancheranno. |
8 Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, | 8 Benchè la sua radice sia invecchiata nella terra, E il suo tronco sia morto nella polvere; |
9 oćutjevši vodu, ono će propupat’ i pustiti grane kao stablo novo. | 9 Pur nondimeno, tosto ch’egli sentirà l’acqua, rigermoglierà, E produrrà rami come una pianta novella. |
10 Al’ kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? | 10 Ma l’uomo muore, e si fiacca; E quando l’uomo è trapassato, ov’è egli? |
11 Može sva voda iz mora ispariti i presahnut’ rijeke, isušit’ posvema, | 11 Le acque se ne vanno via dal mare, E i fiumi si seccano, e si asciugano; |
12 al’ čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće. | 12 Così, quando l’uomo giace in terra, egli non risorge; Finchè non vi sieno più cieli, i morti non si risveglieranno, E non si desteranno dal sonno loro. |
13 O, kad bi me htio skriti u šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dati mi rok kad ćeš me se spomenuti, | 13 Oh! nascondessimi tu pur sottera, Ed occultassimi, finchè l’ira tua fosse racquetata; E ponessimi alcun termine, dopo il quale tu ti ricordassi di me! |
14 – jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može? – čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. | 14 Se l’uomo muore, può egli tornare in vita? Aspetterò io tutti i giorni del tempo determinato della mia vita, Finchè mi venga mutamento di condizione? |
15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku. | 15 E che tu mi chiami, e che io ti risponda, E che tu desideri l’opera delle tue mani? |
16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti, | 16 Perciocchè ora tu conti i miei passi, E non riserbi nulla a punir del mio peccato. |
17 u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao. | 17 I miei misfatti son suggellati in un sacchetto, Tu l’hai cucito sopra le mie iniquità. |
18 Vaj! K’o što se jednom uruši planina, k’o što se hridina s mjesta svog odvali, | 18 Ma certo, come un monte cadendo scoscende, Ed una rupe è divelta dal suo luogo; |
19 k’o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku. | 19 E le acque rodono le pietre, E i lor diluvi inondano la polvere dalla terra; Così tu fai perir la speranza dell’uomo. |
20 Oborio si ga – on ode zasvagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen. | 20 Tu lo sopraffai in eterno, ed egli se ne va; Tu gli fai mutar faccia, e lo mandi via. |
21 Djecu mu poštuju – o tom ništa ne zna; ako su prezrena – o tom ne razmišlja. | 21 Se poi i suoi figliuoli sono in onore, egli nol sa; Se altresì sono abbassati, egli non vi pon mente. |
22 On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života.« | 22 La sua carne si duole sol di lui, E l’anima sua fa cordoglio sol di lui |