SCRUTATIO

Sabato, 11 ottobre 2025 - Divina Maternità  di Maria Santissima ( Letture di oggi)

Knjiga o Jobu 30


font
Biblija HrvatskiBIBBIA RICCIOTTI
1 »A sada, gle, podruguju se mnome
ljudi po ljetima mlađi od mene
kojih oce ne bih bio metnuo
ni s ovčarskim psima stada svojega.
1 - Adesso invece, si fan beffe di meminori di me in età, i cui padri io già non degnaid'ammettere fra i cani del mio gregge.
2 Ta što će mi jakost ruku njihovih
kad im muževna ponestane snaga
ispijena glađu i oskudicom?
2 La cui forza di braccia a me non serviva, a pur di vivere sembravano incapaci,
3 Glodali su u pustinji korijenje
i čestar opustjelih ruševina.
3 squallidi [com'erano] di penuria e di fame: essi, che brucavano lungo il deserto, consunti da calamità e miseria:
4 Lobodu su i s grmlja lišće brali,
kao kruh jeli korijenje žukino.
4 mangiavano erbe e cortecce d'alberi, ed era lor cibo la radice di ginepro.
5 Od društva ljudskog oni su prognani,
za njima viču k’o za lopovima.
5 E andando in cerca di tali cose lungo le valli, quando ne avessero trovate, vi correvano sopra con schiamazzo.
6 Živjeli su po strašnim jarugama,
po špiljama i u raspuklinama.
6 Abitavano essi nei deserti dei torrenti, nelle grotte della terra e sulla ghiaia;
7 Urlik im se iz šikarja dizao;
po trnjacima ležahu stisnuti.
7 e ivi dimorando erano lieti, stimando una delizia star fra le ortiche:
8 Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih,
bičevima su iz zemlje prognani.
8 gente stolta ed ignobile, che nemmen comparisce sulla terra!
9 Rugalicom sam postao takvima
i njima sada služim kao priča!
9 E adesso, son diventato la loro canzone, sono per essi una favola:
10 Gnušaju me se i bježe od mene,
ne ustežu se pljunut’ mi u lice.
10 mi hanno aborrito, fuggono lungi da me, nè senton ritegno a sputacchiarmi in faccia!
11 I jer On lûk mi slomi i satrije me,
iz usta svojih izbaciše uzdu.
11 Poichè aprì [Dio] la sua faretra, e m'ha bersagliato, e ha messo il morso alla mia bocca.
12 S desne moje strane rulja ustaje,
noge moje u bijeg oni tjeraju,
put propasti prema meni nasiplju.
12 A destra d'oriente insorsero a un tratto le mie calamità, travolsero i miei passi, e m'oppressero come flutti che s'avanzino;
13 Stazu mi ruše da bi me satrli,
napadaju i ne brani im nitko,
13 sconvolsero le mie strade, mi tesero insidie e prevalsero, nè vi fu chi desse aiuto;
14 prolomom oni širokim naviru
i kotrljaju se poput oluje.
14 come per muro spaccato e porta sforzataesse piombarono su me, e sulle mie miserie incrudelirono:
15 Strahote sve se okreću na mene,
mojeg ugleda kao vjetra nesta,
poput oblaka iščeznu spasenje.
15 sono ridotto a nulla; tu rapisti via come vento la mia aspirazione, e come nube trascorse via la mia salvezza.
16 Duša se moja rasipa u meni,
dani nevolje na me se srušili.
16 E adesso, in me stesso si disfà l'anima mia, e m'hanno afferrato giorni di miseria.
17 Noću probada bolest kosti moje,
ne počivaju boli što me glođu.
17 Di notte l'ossa mie son trafitte da dolori, e questi miei divoratori non dormono;
18 Muka mi je i halju nagrdila
i stegla me k’o ovratnik odjeće.
18 la loro moltitudine consuma il mio manto, e come cappuccio di tunica mi costringono.
19 U blato me je oborila dolje,
gle, postao sam k’o prah i pepeo.
19 Sono diventato pari a fango, e simile a pula e a cenere.
20 K Tebi vičem, al’ Ti ne odgovaraš;
pred Tobom stojim, al’ Ti i ne mariš.
20 Verso te, [o Dio], io grido, ma tu non mi ascolti, fermo mi tengo, ma tu non mi guardi;
21 Prema meni postao si okrutan;
rukom preteškom na me se obaraš.
21 sei diventato verso me crudele, e nella durezza del tuo pugno mi combatti;
22 U vihor me dižeš, nosiš me njime,
u vrtlogu me olujnom kovitlaš.
22 mi lanciasti in alto, e come gittandomi al ventominutamente mi sfracellasti:
23 Da, znadem da si me smrti predao,
saborištu zajedničkom svih živih.
23 lo so, a morte tu mi consegni, là ov'è fissata la casa per ogni vivente!
24 Al’ ne pruža li ruku utopljenik,
ne viče li kad padne u nevolju?
24 Eppure, non per loro distruzione tu stendi la mano, e quando procombano, tu stesso li salverai.
25 Ne zaplakah li nad nevoljnicima,
ne sažalje mi duša siromaha?
25 Io piangevo in altri tempi su chi era afflitto, e l'anima mia aveva pietà per il povero.
26 Sreći se nadah, a dođe nesreća;
svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.
26 Aspettavo il bene, e m'è venuto il male, attendevo la luce, e sono spuntate le tenebre,
27 Utroba vri u meni bez prestanka,
svaki dan nove patnje mi donosi.
27 Le mie viscere bollono senza aver tregua, mi si fecero incontro giorni di miseria;
28 Smrknut idem, al’ nitko me ne tješi;
ustajem u zboru – da bih kriknuo.
28 abbrunato m'aggiro, ma non dal sole, mi levo su, nell'adunanza io grido;
29 Sa šakalima sam se zbratimio
i nojevima postao sam drugom.
29 fratello son diventato agli sciacalli, e compagno agli struzzi:
30 Na meni sva je koža pocrnjela,
i kosti mi je sažgala ognjica.
30 mi si è annerita in dosso la mia pelle, il mio scheletro è arrostito dal bruciore.
31 Tužaljka mi je ugodila harfu,
svirala mi glas narikačâ ima.«
31 È diventata lutto la mia cetra, e la mia zampogna una voce di piangenti!