Poslanica Hebrejima 7

¹ Doista, taj Melkisedek, kralj šalemski, svećenik Boga Svevišnjega što je izašao u susret Abrahamu koji se vraćao s poraza kraljeva i blagoslovio ga,

² i komu Abraham odijeli desetinu od svega; on koji u prijevodu znači najprije »kralj pravednosti«, a zatim i kralj šalemski, to jest »kralj mira«;

³ on, bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; on, kojemu dani nemaju početka ni život kraja – sličan Sinu Božjemu, ostaje svećenik zasvagda.

⁴ Pa promotrite koliki li je taj komu Abraham, rodozačetnik, dade desetinu od najboljega.

⁵ Istina, i oni sinovi Levijevi koji primaju svećeništvo imaju zakonsku zapovijed da ubiru desetinu od naroda, to jest od svoje braće premda su i ona izašla iz boka Abrahamova.

⁶ Ali on, koji nije iz njihova rodoslovlja, ubra desetinu od Abrahama i blagoslovi njega, nosioca obećanja!

⁷ A posve je neprijeporno: veći blagoslivlja manjega.

⁸ K tome, ovdje desetinu primaju smrtni ljudi, a ondje onaj za kojega se svjedoči da živi.

⁹ I u Abrahamu se, tako reći, ubire desetina i od Levija koji inače desetinu prima

¹⁰ jer još bijaše u boku očevu kad mu u susret iziđe Melkisedek.

¹¹ Da se dakle savršenstvo postiglo po levitskom svećeništvu – jer na temelju njega narod je dobio Zakon – koja bi onda bila potreba da se po redu Melkisedekovu postavi drugi svećenik i da se ne imenuje po redu Aronovu?

¹² Doista, kad se mijenja svećeništvo, nužno se mijenja i Zakon.

¹³ Jer onaj o kojemu se to veli pripadao je drugom plemenu, od kojega se nitko nije posvetio žrtveniku.

¹⁴ Poznato je da je Gospodin naš potekao od Jude, plemena za koje Mojsije ništa ne reče s obzirom na svećenike.

¹⁵ To je još očitije ako se drugi svećenik postavlja po sličnosti s Melkisedekom:

¹⁶ postao je svećenikom ne po Zakonu tjelesne uredbe, nego snagom neuništiva života.

¹⁷ Ta svjedoči se:
Zauvijek ti si svećenik
po redu Melkisedekovu.

¹⁸ Dokida se dakle prijašnja uredba zbog njezine nemoći i beskorisnosti –

¹⁹ jer Zakon nije ništa priveo k savršenstvu – a uvodi se bolja nada, po kojoj se približujemo Bogu.

²⁰ I to se nije zbilo bez zakletve. Jer oni su bez zakletve postali svećenicima,

²¹ a on sa zakletvom Onoga koji mu reče: Zakleo se Gospodin i neće se pokajati:
»Zauvijek ti si svećenik«.

²² Utoliko je Isus i postao jamac boljega Saveza.

²³ K tomu, mnogo je bilo svećenika jer ih je smrt priječila trajno ostati.

²⁴ A on, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo.

²⁵ Zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ da se za njih zauzima.

²⁶ Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban – svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa –

²⁷ koji ne treba da kao oni veliki svećenici danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. To on učini jednom prinijevši samoga sebe.

²⁸ Zakon doista postavi za velike svećenike ljude podložne slabosti, a riječ zakletve – nakon Zakona – Sina zauvijek usavršena.