Prva poslanica Solunjanima 2

¹ Sami doista znate, braćo: naš dolazak k vama nije bio uzaludan.

² Naprotiv, i pošto smo, kako znate, u Filipima trpjeli i bili pogrđeni, odvažismo se u Bogu našemu iznijeti vam, uz tešku borbu, evanđelje Božje.

³ Uistinu, naše poticanje ne proistječe iz zablude, ni nečistoće, ni prijevare,

⁴ nego kako je Bog prosudio povjeriti nam evanđelje, tako ga i navješćujemo – ne kao da želimo ugoditi ljudima, nego Bogu koji prosuđuje srca naša.

⁵ Nikada se zaista, kako znate, ne poslužismo ni laskavom riječju ni – Bog nam je svjedok – prikrivenom pohlepom.

⁶ Niti smo od ljudi iskali slavu – ni od vas, ni od drugih –

⁷ premda smo se mogli nametnuti kao Kristovi apostoli. Ali bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu.

⁸ Tako, puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše jer ste nam omiljeli.

⁹ Sjećate se doista, braćo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas.

¹⁰ Svjedoci ste vi i Bog kako smo se sveto, pravedno i besprijekorno vladali prema vama, vjernicima.

¹¹ Kao što znate, svakoga smo od vas kao otac svoju djecu,

¹² poticali, sokolili i zaklinjali da živite dostojno Boga koji vas pozva u svoje kraljevstvo i slavu.

¹³ Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima.

¹⁴ Doista, vi ste, braćo, postali nasljedovatelji crkava Božjih koje su u Judeji u Kristu Isusu: i vi isto trpite od svojih suplemenika što i oni od Židova,

¹⁵ koji su i Gospodina Isusa i proroke ubili, i nas progonili, te Bogu ne ugađaju i svim se ljudima protive

¹⁶ kad nam priječe propovijedati poganima da se spase, da bi tako u svako vrijeme navršili mjeru zlodjela svojih. Ali sručio se na njih konačni gnjev.

¹⁷ A mi, braćo, pošto smo za kratko vrijeme ostali bez vas – licem, ne srcem – brže se bolje, u silnoj čežnji, požurismo ugledati vaše lice.

¹⁸ Zaista, htjedosmo k vama – ja, Pavao, i jednom i dvaput – ali nas je spriječio Sotona.

¹⁹ Ta tko li će biti naša nada, radost ili vijenac dični – zar možda ne i vi? – pred Gospodinom našim Isusom o njegovu dolasku?

²⁰ Vi ste doista slava naša i radost!