Prva poslanica Korinćanima 2

¹ I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje

² jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga.

³ I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju.

⁴ I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage

⁵ da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.

⁶ Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju,

⁷ nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu,

⁸ a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli.

⁹ Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.

¹⁰ A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje.

¹¹ Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega.

¹² A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog.

¹³ To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima.

¹⁴ Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati.

¹⁵ Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje.

¹⁶ Jer tko spozna misao Gospodnju, tko da ga pouči? A mi imamo misao Kristovu.