SCRUTATIO

Mittwoch, 8 Oktober 2025 - Santa Pelagia ( Letture di oggi)

Knjiga o Jobu 3


font
Biblija HrvatskiEINHEITSUBERSETZUNG BIBEL
1 Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;1 Danach tat Ijob seinen Mund auf und verfluchte seinen Tag.
2 poče svoju besjedu i reče:2 Ijob ergriff das Wort und sprach:
3 »O, ne bilo dana kad sam se rodio
i noći što javi: ‘Začeo se dječak!’
3 Ausgelöscht sei der Tag, an dem ich geboren bin,
die Nacht, die sprach: Ein Mann ist empfangen.
4 U crnu tminu dan taj nek’ se prometne!
S visina se njega Bog ne spominjao,
svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!
4 Jener Tag werde Finsternis,
nie frage Gott von oben nach ihm,
nicht leuchte über ihm des Tages Licht.
5 Mrak i sjena smrtna o nj se otimali,
posvema ga tmina gusta prekrila,
pomrčine dnevne stravom ga morile!
5 Einfordern sollen ihn Dunkel und Finsternis,
Gewölk über ihn sich lagern,
Verfinsterung am Tag mache ihn schrecklich.
6 O, da bi ga tama svega presvojila,
nek’ se ne dodaje danima godine,
nek’ ne ulazi u brojenje mjeseci!
6 Jene Nacht, das Dunkel raffe sie hinweg,
sie reihe sich nicht in die Tage des Jahres,
sie füge sich nicht zur Zahl der Monde.
7 A noć ona bila žalosna dovijeka,
ne čulo se u njoj radosno klicanje!
7 Ja, diese Nacht sei unfruchtbar,
kein Jubel komme auf in ihr.
8 Prokleli je oni štono dan proklinju
i Levijatana probudit’ su kadri!
8 Verwünschen sollen sie die Verflucher der Tage,
die es verstehen, den Levíatan zu wecken.
9 Pomrčale zvijezde njezina svanuća,
zaludu se ona vidjelu nadala,
i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
9 Verfinstert seien ihrer Dämmerung Sterne;
sie harre auf das Licht, jedoch umsonst;
die Wimpern der Morgenröte schaue sie nicht.
10 Što mi od utrobe ne zatvori vrata
da sakrije muku od mojih očiju!
10 Denn sie hat die Pforten
an meiner Mutter Leib nicht verschlossen,
nicht das Leid verborgen vor meinen Augen.
11 Što nisam mrtav od krila materina,
što ne izdahnuh izlazeć’ iz utrobe?
11 Warum starb ich nicht vom Mutterschoß weg,
kam ich aus dem Mutterleib und verschied nicht gleich?
12 Čemu su me dva koljena prihvatila
i dojke dvije da me nejaka podoje?
12 Weshalb nur kamen Knie mir entgegen,
wozu Brüste, dass ich daran trank?
13 U miru bih vječnom počivao sada,
spavao bih, pokoj svoj bih uživao
13 Still läge ich jetzt und könnte rasten,
entschlafen wäre ich und hätte Ruhe
14 s kraljevima i savjetnicima zemlje
koji su sebi pogradili grobnice,
14 bei Königen, bei Ratsherren im Land,
die Grabkammern für sich erbauten,
15 ili s knezovima, zlatom bogatima,
što su kuće svoje srebrom napunili.
15 oder bei Fürsten, reich an Gold,
die ihre Häuser mit Silber gefüllt.
16 Ne bih bio – k’o nedonošče zakopano,
k’o novorođenče što svjetla ne vidje.
16 Wie die verscharrte Fehlgeburt wäre ich nicht mehr,
Kindern gleich, die das Licht nie geschaut.
17 Zlikovci se više ne obijeste ondje,
iznemogli tamo nalaze počinka.
17 Dort hören Frevler auf zu toben,
dort ruhen aus, deren Kraft erschöpft ist.
18 Sužnjeve na miru tamo ostavljaju:
ne slušaju više poviku stražara.
18 Auch Gefangene sind frei von Sorgen,
hören nicht mehr die Stimme des Treibers.
19 Malen ondje leži zajedno s velikim,
rob je slobodan od gospodara svoga.
19 Klein und Groß ist dort beisammen,
der Sklave ist frei von seinem Herrn.
20 Čemu darovati svjetlo nesretniku
i život ljudima zagorčene duše
20 Warum schenkt er dem Elenden Licht
und Leben denen, die verbittert sind?
21 koji smrt ištu, a ona ne dolazi,
i kao za blagom za njome kopaju?
21 Sie warten auf den Tod, der nicht kommt,
sie suchen ihn mehr als verborgene Schätze.
22 Grobnom bi se humku oni radovali,
klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
22 Sie würden sich freuen über einen Hügel;
fänden sie ein Grab, sie würden frohlocken.
23 Što će to čovjeku kom je put sakriven,
koga je Bog sa svih strana zapriječio?
23 Wozu Licht für den Mann auf verborgenem Weg,
den Gott von allen Seiten einschließt?
24 Zato videć’ hranu, uzdahnuti moram,
k’o voda se moji razlijevaju krici.
24 Bevor ich noch esse, kommt mir das Seufzen,
wie Wasser strömen meine Klagen hin.
25 Obistinjuje se moje strahovanje,
snalazi me, evo, čega god se bojah.
25 Was mich erschreckte, das kam über mich,
wovor mir bangte, das traf mich auch.
26 Pokoja ni mira meni više nema,
u mukama mojim nikad mi počinka.«
26 Noch hatte ich nicht Frieden, nicht Rast, nicht Ruhe,
fiel neues Ungemach mich an.