SCRUTATIO

Freitag, 10 Oktober 2025 - Santi Dionigi e Compagni m. ( Letture di oggi)

Knjiga o Jobu 14


font
Biblija HrvatskiBIBBIA VOLGARE
1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.1 L'uomo nato della femina, vivente breve tempo, è ripieno di molte miserie.
2 K’o cvijet je nikao i vene već,
poput sjene bježi ne zastajuć’.
2 Il quale come fiore viene, e conculcato è; fugge sì come ombra, e non rimane mai in uno medesimo stato.
3 Na takva, zar, ti oči otvaraš
i preda se na sud ga izvodiš?
3 E pensi esser cosa degna di aprire sopra cotal cosa gli occhii tuoi, e menarlo teco nel giudicio?
4 Tko će čisto izvuć’ iz nečista? Nitko!4 Chi puote fare la cosa monda, concetta del non mondo seme? Or non sei tu quello solo?
5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni,
kad mu broj mjeseci o tebi ovisi,
kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
5 Brevi sono li di dell' uomo; lo numero delli mesi suoi è appresso te; e ordinasti li termini suoi, li quali non si poteranno trapassare.
6 skini s njega pogled da počinut’ može,
poput najamnika da svoj dan uživa.
6 Pàrtiti uno poco da lui, acciò ch' elli istia in riposo, insino che venghi il dì desiderato, e sì come del mercenaio siano li dì suoi.
7 Ta ni drvu nije nada sva propala,
posječeno, ono opet prozeleni
i mladice nove iz njega izbiju.
7 Lo legno ha speranza; se tagliato e' sarà, da capo si fa verde, e li rami suoi mettono li rampolli.
8 Ako mu korijen i ostari u zemlji,
ako mu se panj i sasuši u prahu,
8 Se invecchierà nella terra la sua radice, e nella polvere morto sarà lo suo broccone,
9 oćutjevši vodu, ono će propupat’
i pustiti grane kao stablo novo.
9 all' odore dell' acque germinerae, e farae la moltitudine de' rami, quasi come di prima piantato era.
10 Al’ kad čovjek umre, ostaje pokošen,
kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
10 Ma l' uomo, quando è morto, e sarae spogliato e consumato, domandatene, vi priego: dove lui è?
11 Može sva voda iz mora ispariti
i presahnut’ rijeke, isušit’ posvema,
11 E come se si partissono l'acque del mare, e lo fiume fatto vôto si secca,
12 al’ čovjek kad legne, ne ustaje više,
dok nebesa bude, neće se podići,
od sna se svojega probuditi neće.
12 così l'uomo, quando morrà, non risusciterà; insino che il cielo sia attrito, non si sveglierae, nè non si leverae dal suo sonno.
13 O, kad bi me htio skriti u šeolu,
zakloniti me dok srdžba ti ne mine,
dati mi rok kad ćeš me se spomenuti,
13 Chi mi darà questo, che in inferno tu mi difendi e nascondimi, infino che trapassi lo tuo furore, e òrdinimi il tempo nel quale tu ti ricordi di me?
14 – jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može? –
čekao bih te sve dane vojske svoje
dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
14 E pensi tu, che morto l'uomo, un' altra volta viva? tutti i dì, ne' quali io ora cavalco, aspetto insino a tanto che venga la mia immutazione.
15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao:
zaželio si se djela svojih ruku.
15 Chiamerae me, e io risponderò a te; allo lavorio delle tue mani porgerai la tua mano diritta.
16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom,
nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
16 In veritade li andamenti miei annumerasti, ma perdona alli peccati miei.
17 u vreći si prijestup moj zapečatio
i krivicu moju svu si zapisao.
17 Segnasti quasi come nel sacculo li peccati miei, ma curasti la mia iniquitade.
18 Vaj! K’o što se jednom uruši planina,
k’o što se hridina s mjesta svog odvali,
18 Lo monte cadente scorrerà, e lo sasso sarà trasportato del suo luogo.
19 k’o što voda kamen s vremenom istroši,
a pljusak bujicom zemlju svu sapere,
tako uništavaš nadu u čovjeku.
19 Le acque cavano le pietre, e per la innondanza dell' acque a poco a poco la terra è consumata; e adunque li uomini similmente perderai.
20 Oborio si ga – on ode zasvagda,
nagrđena lica, otjeran, odbačen.
20 Fortificastilo uno poco, acciò che in perpetuo trapassasse; e immuterai la faccia sua, e manderai lui.
21 Djecu mu poštuju – o tom ništa ne zna;
ako su prezrena – o tom ne razmišlja.
21 Ovvero se saranno nobili i suoi figliuoli, ovvero non nobili, non intenderà.
22 On jedino pati zbog svojega tijela,
on jedino tuži zbog svojeg života.«
22 Ma pure la carne sua, insino che viverà, sì dorrà; e l'anima sua sopra sè medesimo piangerà (sempre).