Knjiga o Jobu 14
Confronta con un'altra Bibbia
Cambia Bibbia
Biblija Hrvatski | BIBBIA VOLGARE |
---|---|
1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. | 1 L'uomo nato della femina, vivente breve tempo, è ripieno di molte miserie. |
2 K’o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć’. | 2 Il quale come fiore viene, e conculcato è; fugge sì come ombra, e non rimane mai in uno medesimo stato. |
3 Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? | 3 E pensi esser cosa degna di aprire sopra cotal cosa gli occhii tuoi, e menarlo teco nel giudicio? |
4 Tko će čisto izvuć’ iz nečista? Nitko! | 4 Chi puote fare la cosa monda, concetta del non mondo seme? Or non sei tu quello solo? |
5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, | 5 Brevi sono li di dell' uomo; lo numero delli mesi suoi è appresso te; e ordinasti li termini suoi, li quali non si poteranno trapassare. |
6 skini s njega pogled da počinut’ može, poput najamnika da svoj dan uživa. | 6 Pàrtiti uno poco da lui, acciò ch' elli istia in riposo, insino che venghi il dì desiderato, e sì come del mercenaio siano li dì suoi. |
7 Ta ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. | 7 Lo legno ha speranza; se tagliato e' sarà, da capo si fa verde, e li rami suoi mettono li rampolli. |
8 Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, | 8 Se invecchierà nella terra la sua radice, e nella polvere morto sarà lo suo broccone, |
9 oćutjevši vodu, ono će propupat’ i pustiti grane kao stablo novo. | 9 all' odore dell' acque germinerae, e farae la moltitudine de' rami, quasi come di prima piantato era. |
10 Al’ kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? | 10 Ma l' uomo, quando è morto, e sarae spogliato e consumato, domandatene, vi priego: dove lui è? |
11 Može sva voda iz mora ispariti i presahnut’ rijeke, isušit’ posvema, | 11 E come se si partissono l'acque del mare, e lo fiume fatto vôto si secca, |
12 al’ čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće. | 12 così l'uomo, quando morrà, non risusciterà; insino che il cielo sia attrito, non si sveglierae, nè non si leverae dal suo sonno. |
13 O, kad bi me htio skriti u šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dati mi rok kad ćeš me se spomenuti, | 13 Chi mi darà questo, che in inferno tu mi difendi e nascondimi, infino che trapassi lo tuo furore, e òrdinimi il tempo nel quale tu ti ricordi di me? |
14 – jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može? – čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. | 14 E pensi tu, che morto l'uomo, un' altra volta viva? tutti i dì, ne' quali io ora cavalco, aspetto insino a tanto che venga la mia immutazione. |
15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku. | 15 Chiamerae me, e io risponderò a te; allo lavorio delle tue mani porgerai la tua mano diritta. |
16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti, | 16 In veritade li andamenti miei annumerasti, ma perdona alli peccati miei. |
17 u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao. | 17 Segnasti quasi come nel sacculo li peccati miei, ma curasti la mia iniquitade. |
18 Vaj! K’o što se jednom uruši planina, k’o što se hridina s mjesta svog odvali, | 18 Lo monte cadente scorrerà, e lo sasso sarà trasportato del suo luogo. |
19 k’o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku. | 19 Le acque cavano le pietre, e per la innondanza dell' acque a poco a poco la terra è consumata; e adunque li uomini similmente perderai. |
20 Oborio si ga – on ode zasvagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen. | 20 Fortificastilo uno poco, acciò che in perpetuo trapassasse; e immuterai la faccia sua, e manderai lui. |
21 Djecu mu poštuju – o tom ništa ne zna; ako su prezrena – o tom ne razmišlja. | 21 Ovvero se saranno nobili i suoi figliuoli, ovvero non nobili, non intenderà. |
22 On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života.« | 22 Ma pure la carne sua, insino che viverà, sì dorrà; e l'anima sua sopra sè medesimo piangerà (sempre). |